Humovanja Veselina Gatala: Ničija djeca

Sve je roba. I djeca su postala roba. Pronalazak desetina zapuštene i napuštene djece, prljave i parazitima zaražene, čini se, već je zaboravljena vijest. Vijest je da su trojica uhranjenih glavatih političara nekako prešli granicu.

Granična policija je, čini se, u trenucima prolaska, na nebu zamijetila neidentificirani leteći objekt i istodobno bacili pogled prema gore. 

Kad smo kod djece pripremane za Bog zna šta…

Možda su djecu prikupljali i godinama pripremali za nešto. Trgovinu? Prostituciju? Trgovinu organima? Kuća puna djece funkcionira, čini se, već godinama. Ljudi su, i komšije i susjedi, prijavljivali puno zapuštene djece u nedovršenoj kući u kojoj je često bivala džeparoškinja iz Mostara rođena u Italiji. Detalje istrage nećemo saznati dok se događaj ne zaboravi. Tada istina neće ni biti potrebna. Istine nema, jer, kako kažu, radi se o djeci i treba čuvati njihovu privatnost; a nas, kao i obično, sačuvati od istine...

Ti jarca, pa zašto ih do sada nisu čuvali od eksploatacije, pothranjenosti, crijevnih parazita, prodaje, zlostavljanja…? Gdje su bili socijalni radnici tog grada? Je li im sumnjiva bila ogromna količina dječje odjeće koja se suši na nedovršenoj zgradi premalenoj za toliku količinu djece na koju je ukazivala količina odjeće na štriku na balkonu bez ograde?

I ja sam zločest što vas opterećujem tuđom djecom usred lova na tri tusta, dobro uhranjena političara koji su obezbjedilisvoju djecu, unuke, praunuke, čukununuke, „bijele pčele“… Barem tako oni misle. Jer, jednog će dana ta nesrećna djeca iz nedovršene kuće ubiti njihovo ili naše dijete baš zbog onoga što smo zaradili ili ukrali za našu djecu? Ima li u ovoj zemlji ikako smisla imati nešto ako postoje djeca koju zaboravim kad nam spomenu tri debela političara koji dokazuju da veličina glave nema nikakve veze niti je proporcionalna inteligenciji?

Hajde, malo opet zatvorite oči i zamislite. Zamislite da je djevojčica koja se iskrala iz kuće i potražila pomoć na ulici, vaša. Zamislite da su bebe zatočene u kući vaša unučad. Da su vaši sestrići, bratići. Da im je hladno i da imaju crijevne parazite? Da su prljavi i pothranjeni, da ih spremaju prodati, vaditi im organe i ko zna šta ili što?

Je li, nije jednostavno. Za vašu djecu je bolje da ta djeca ne prežive, zar ne? Neće ni vama biti lako ako uspiju odrasti sa sjećanjima kakva imaju i sviješću da su vam važnije bile te stare debeljuce od njih, od generacija bezimenih klinaca i bebakoje su zlostavljali, preprodavali, izgladnjivali i u njima uzgajali parazite.
Novih vijesti o tome uglavnom nema. Ne bih se čudio da je policija upletena u sve ovo. Ne bih se čudio ni da je upleten vrh distrikta uhranjeni i dobro plaćeni državni vrh. Ne budimo naivni, ozbiljan kriminal poput ovog ne može proći bez njih. Ali, šutnja i vrijeme čine svoje.

Sjetite se Alisinog i Dubravkovog djeteta natjeranog na samoubistvo u sarajevskoj „elitnoj“ turskoj školi? Zaboravili ste, naravno. Zaboravite i ovu djecu namjenjenu prodaji i još gorem. Bitno je, čak životno je važno saznati kako tri debeljka prelaze granicu.