Humovanja Veselina Gatala: Država koja to baš i nije

Nekad vam dođe da nekoga ubijete. Pri tome morate znati šta država misli o tome. Ako želite nekome zapaliti kola, ista stvar. Ako toga ne voli državni vrh, nećete snositi posljedice za paljevinu.

Ako nekome prijetite ili ga prebijate, morate biti sigurni da tužiteljstvo i tužilaštvo neće ništa uraditi da gazaštiti. Primjer nesretnog Hadžije (znate kog) je najbolji pokazatelj toga koliko je državi i vlastima kantona stalo do zaštite svojih stanovnika.

Hadžija je odrobijao svojih dvadeset godina i onaj koji mu je umakao neće mirno spavati ostatak svog čemernog života.

Trostruko ubistvo, skoro i četverostruko, sa kontekstom razumljivim svakome ko je bio žrtva zlostavljanja.

Panteri su produkt države koja ne čini skoro ništa da zaštiti djecu i životinje. Vuči polumrtvog psa po asfaltu kolima, nije imalo ozbiljnih posljedica osim na psihu onih koji su tu grozotu gledali na videu.

Mučenje i sakaćenje životinja izazivaju jezu i kad čujete za to, a kad gledate gubite dio svoje ljudskosti i osjetite želju da se sami obračunate sa majmunom ili majmunicom koja to radi.

Nemojte se sami obračunavati ni sa kim, sjetite se Hadžijinog primjera. Ne vrijedi robijati zbog neke budale koju Bog drži na životu čisto da bi vas kaznio time što postoji.

Iskren da budem, i meni nekad dođe da ubijem. Možda i hoću, ako afekt bude dovoljno jak. Živci me još uvijek dobro služe, ali ko zna…

Ipak, glupo bi bilo robijati zbog budale koja je odavno trebala biti na ozbiljnoj terapiji zoloftom, tercijanom, akinetonom ili nekim još ozbiljnijim bobama.

Panteri su nastali greškom prirode, To je u stvari crni jaguar. Priroda stalno vrši eksperimente. Neki jaguari su, poput pantera, prilagođeniji za noćni lov nego drugi. Nesretni majmun ga ne vidi i ne čuje dok se u gustom mraku džungle prikrada da bi ga pojeo…

Panteri, ovi bosanski, nastali su na istom principu kao i mafija u Italiji. Država nije radila svoj posao.

Nije štitila svoje stanovnike od bogatih i moćnih, baš kao kod nas. Kod nas gaze ljude autima, otimaju ljudima imovinu i prostore za parkiranje, reketare sitne privrednike, baš kao nekada na Siciliji.

Onda su Sicilijanci odlučili da uzmu stvar u svoje ruke, da naprave organizaciju koja se zvala Cosa Nostra.

Prvobitna namjera je bila pravedna, kao Hadžijina namjera da se nekako oslobodi nasilnika. Ali, mafija se pretvorila u svoju suprotnost, postala je gora od države.

Ubijala je na ulici, i krive i nedužne. Opsjela je Ameriku i Englesku i još pokoju zemlju proletersku…

Tu dolazimo do onog što stalno ponavljam. Cilj ne opravdava sredstva. Cilj nije vrijedan prljanja ruku i obraza. Čovjeka je lakše ubiti nego mačku, ali kuda to vodi?

Treba li država da dozvoli da stvari odu toliko daleko da se gazimo po ulicama i ubijamo jedni druge? Treba li da palimo kola onih koji ne misle kao mi?

Ja mislim da ne treba. Ono što bismo time postigli bi bilo loše i za nas. Ovi Bakiri, Miloradi i Dragani bi otišli odavde i tamo gdje odu ogradili bi se zidom, zaštitarima i belgijskim ovčarima.

Hm, već jesu tu gdje spavaju. A mi bi jedni drugima puštali krv i palili vozila. Nema smisla. Samo bi sebi naudili.
Rješenje postoji. Samo, ja ga se sada ne mogu sjetiti…