Humovanja Veselina Gatala: Dvije priče o blagostanju

Bogataš je pozvao pisca na „parti“. Zapravo, bio je to, što bi rekli, domjenak. Povod je bio nevažan, tako to kod bogatih biva. Vole se okružiti „bitnim“ i popularnim svijetom. Pisac je bio poprilično poznat i uspješan. Bogat ne, ni blizu imućan kao neke od zvanica.

Kako god, obukao je najbolje odijelo i ulaštio crne cipele sa kožnim đonom. Taksi ga je doveo do bogataševe poslovne zgrade, istovario ga je pored BMW-a, mercedesa, poršea, lexusa i ostalih auta blistavih poput piščevih cipela. Pisac je poravnao nogavice, predstavio se na vratima… Mladić ga je odveo do lifta a liftom odveo na krov, tamo gdje je „žurka“. Da se ne lažemo, pisac je bio fasciniran bogatstvom enterijera. Pozlaćene kvake, srebrne statue, portreti… Našlo se tu i grafika poznatih autora, poneka slika još poznatijih autora. Možda reprodukcija, pisac nije mogao ocijeniti. Možda je bilo i suviše toga, skoro pa neukusno mnogo. Kako god, piscu se svidjelo. U Francuskoj je bio na takvim mjestima, ali nije znao da toga ima i tu…

Hm, ovu priču ste možda našli negdje? Ali nema veze, poslije ide još jedna.

Pisac se ispozdravljao sa onima koje poznaje i upoznali su se s njim i oni koji su njega poznavali iz pisanja ili sa Tv-a. U neka doba mu je prišao i domaćin, bogataš i vlasnik bogatstva oko pisca. Nakon niza pristojnosti, domaćin nije izdržao. Rekao je „Vidite, ja sam ovog mjeseca zaradio više nego vi od svih svojih knjiga“. I počeo je nabrajati šta još posjeduje. A pisac se osmjehivao. Ne nepristojno, nego više snishodljivo, kao kad mu dijete priča vic koji ne razumije.

Na kraju bogataševe samohvale, rekao je: „Bravo. Svaka čast. Ali ja imam nešto što vi nemate…“. „Šta, moliću lijepo!?“, upitao je bogataš. „Šta to vi imate što ja nemam?“. Pisac je samo rekao „Dovoljno.“.

Priča druga je o miševima. Biheviorista je skupio veću grupu miševa i osigurao im idealne uslove za život. Nisu morali tražiti hranu, vodu, topla mjesta, sve su imali. Počeli su se, kako to kod miševa biva, munjevito razmnožavati. Uskoro ih je bilo puno više, ali je učenjak i potomcima, i potomcima potomaka obezbjedio iste idealne uslove za život. Ni oni se nisu morali boriti i tražiti hranu, vodu i toplotu. I prvobitni miševi i potomci potomaka potomaka su odjednom izgubili interes za razmnožavanje. Postali su seksualno dezorijentisani. Majke mišice su gubile interes za mladunčad. Nisu ih dojile, nisu se brinule o njima. Mišiči bi umirali od gladi. Miševi su, usred te blagodeti, počeli da kidišu jedni na druge. Udruživali bi se jedni protiv drugih, grizli i ubijali. Kad bi grupa ubila grupu, podijelili bi se, ubijali bi se međusobno. Parili se nisu, nisu bili zainteresirani za bilo šta. Umirali su i ubijali se u nedostatku smisla. Na koncu, i zadnji miš je uginuo tresući se od tjeskobe…

Ne sumnjam da zavidite onima koji imaju više, pogotovo mnogo više od vas. Lijepo bi bilo biti besramno bogat. Ne mislim da biste jeli malu djecu kao oni superbogati, ne dao Bog. Za to treba biti nevjerovatno bogat princ, naftni ili medijski magnat, korumpiran političar…

Ipak, ako im zavidite, pomislite na to da imate nešto zajedničko što vas i te bogataše čini jako sličnim. To, naravno, ako im zavidite.

Ni oni ni vi nemate dovoljno.