Humovanja Veselina Gatala: Svi smo bitni

Nekom jesmo važni. Tek ponekom. Ali, nismo svjesni svoje prolaznosti. Vidim to po prolaznosti ljudi kroz zaborav. Evo, Kulin Ban na primjer. Iza njega je ostao trgovački dokument koji, kako kažu, potvrđuje državnost Bosne i Hercegovine(!?).

Čak ni taj jedini dokument ostao iza njega potvrđuje njegovu nebitnost. Hm, ako riječi „nebitnost“ i „bitnost“ postoje. Vrazi će ga znati, možda postoje i ti „Kanalski“ otoci i glagol „Uobziriti“, ali to nije ova tema.

Istina je da ne postoje ni obični ni mali ljudi. Svi smo heroji, pozitivci i važni u životima ljudi oko nas. A u širem okruženju će nas zaboraviti čim umremo, možda i prije.

Nekoliko dana će tugovati, iskreno ili prividno, i prestati prije nego što crvi počnu da nas jedu. Tugovati će javno, izražavati sućuti i saućešća, bio im on prijatelj ili smrtni neprijatelj. Na jednom ukopu je govornik bio iskren i rekao „Evo, najzad će prestati piti“. 

Odmah nakon sahrane ili dženaze, sve se vidi. Pričaju se masni vicevi, o pokojniku se i ne govori. Valjda da se ne pokvari atmosfera i ozračje. Ponekad se, da se ne lažemo, pojede i popije, ali i zapjeva. Prvo dvoje za pokoj duše, treće „onako“.

U sjećanju ostane manje nego ono što je ostalo od Povelje Kulina Bana. Ni kraja ni početka. Ostanu osobine nekog čovjeka koji sigurno nije bio mrtvac na koga se odnose. 

Nedavno sam upoznao čovjeka koji je radio s mojim pokojnim profesorom statike, Zvonimirom. Zvonko se nije bavio politikom, imao je svoju. Njegova je politika bila jednostavna. Ako znaš, možda prođeš. Ako ne znaš, padaš sigurno, pa da ti je otac predsjednik predsjedništva svijeta i Sjedinjenih Svjetskih Država.

Pričao mi je kako su skupa sklapali namještaj. Pokazao mi je svoju radionicu automobila, u kojoj je i profa Zvonimir popravljao svog citroena. I pokojni Ante Vican svog mercedesa kojeg skoro nikako nije vozio.

Zaključim da je njegova radionica naličila onoj iz stare serije „Majstorska radionica“ sa Zoranom Radmilovićem… 

Kako god, ljudsko sjećanje, barem kolektivno, počelo je sličiti ribljem. A svi bismo htjeli biti „zvijezde“ iako smo za života nevažni. Ipak, pumpamo usne, umiremo od napora u teretani, za sliku sebe u očima drugih, onih koji će nas zaboraviti kratko nakon naše smrti. Kad umre bloger, „influenser“, instagram zvijezda, sjećanje nestane za dan – dva, iako je nesretnim pokojnicima ili pokojnicama trebalo i do deset godina da izgrade što veličanstvaniju sliku sebe u očima nepoznatih ljudi.

Kako reće neko duhovitiji od mene, bolje se desetak dana stiditi svog stomaka na plaži nego se godinu dana mučiti u teretani. A preko Tv-a vam stalno govore šta sve treba da učinite da budete lijepi, vitki i zdravi.

A život je, kažu, jedan. Nekako mi je logičnije da ljudi prestanu hraniti ego i da se posvete poznatim im i voljenim. Nekako mi se čini da je bolje da vas vas svijet zaboravi dok ste još živi, da vas mrtve ne sakate kao Povelju Kulina Bana…