Humovanja Veselina Gatala: Strah od mira

Pitate se da li bi ovi na vlasti bili na vlasti da nije bilo rata? Šalim se. Ne pitate se. Ne bi. Njima je rat prirodno i poželjno stanje stvari jer uglavnom nisu bili u neposrednoj opasnosti dok je bio rat. Neki su se mućkali u testisima svojih očeva i izašli iz njih tek nakon rata, ali ih to ne spriječava da znaju kako ostati na vlasti.

Nenad Nešić i Sanja Vulić su sredili sebi slanje prijeteće poruke u kojima će ih zločesti musliman zaklati nožem i da mu ne mogu od noža uteć’. Poslao je prijeteće pismo, kasnije se pokazalo, njihov prijatelj i svjež uposlenik državne institucije koji, eto, nije musliman. Jedno od njih (ono nesuđeno) još uvijek ima osiguranje i zaštitu zbog tog samposlatog pisma.

Mir je političko zlo. U njemu se teško opstaje. Mora se svako malo osvježiti tenzija, utjerati straha od „drugih“ inače… Inače, ostvaruje se stih Zostera koji kaže „Poletiće i vaše korumpirane glave“. Pravna država u kojoj odgovaraš i kad si političar, i kad si na vlasti, noćna je mora naših izabranih dužnosnika. Nije tu problem što ne možeš više krasti, ne. Tu je problem najveći u domenu odgovornosti. U pravnoj državi odgovaraš i za ono što si prije ukrao, a to se mora spriječiti po svaku cijenu. Nađe se uvijek jaran koji će umjesto kakvog dijasporca muslimana poslati prijeteće pismo. Naivno, da je neki inteligentan lingvista pogledao pismo, skontao bi da ga i nije pisao musliman već kakav naopak Srbin koji treba posao na kome ništa ne treba raditi, možda ni dolaziti u kancelariju.

Da podgriješ tenzije, nađeš nekoga ko će da uputi poruku kako će 1000 (slovima tisuću) muslimana doći da klanja u Široki. Ne znam kako se muslimani snalaze u Širokom, možda ih i ima, ja baš i ne razlikujem fizionomije. Jednom me je jedan francuski pukovnik (nije to kao kod nas, pukovnik u Fr ima status i naobrazbu akademika) kakva je razlika između Srba, Hrvata i Muslimana. Ja mu, onako, antropološki velim „Srbi imaju šiljate glave, Hrvati četvrtaste a Muslimani su onako mali i mrčavi…“. Pukovnik je onda iz auta pogađao koje je čija fizionomija. „Evo, ovaj je Hrvat… Ovaj je Musliman… Ovaj je Srbin… „ a prolazili smo kroz Čajniče, a tamo ima svakakvih glava. Doduše, srpskih, ali Pukovniku to ionako nije bilo važno. Do danas je zasigurno postao general, s takvim saznanjima o balkanskoj antropologiji morao je daleko dugurati.

Gdje stadoh? Aha. Doći će Sanin s tisuću momaka. Ne, neće. Političarima na vlasti je važno da se o tome priča. Bitno je da njihovi glasači osjete strah i pomisle da bi se mogao dogoditi sukob poput onog kad je par autobusa iz Sarajeva došlo u Široki da trenira suživot, s palicama, metalnim šipkama i ostalim alatom neophodnim za utjerivanje svoje pameti u tuđu glavu…

Kako god, dobro im ide. Strah treba hranu. Vlast treba strah. Narod može ogladniti i poumirati, ali strah ne smije. Redovno hraniti strah od „onih drugih“ i njihov strah od „nas“, ključ je političkog i ličnog uspjeha.