Humovanja Veselina Gatala: Bruce Lee, da i zašto?

Bilo je to davno. Tada mi je još uvijek bilo stalo do tuđeg mišljenja. To vam je kao kod pisanja, znate. Kad je neko s kim sam živio poslao moje pjesme u IPC u Sarajevu pa oni objavili, bio sam ushićen.

I honorarom, naravno. Kad sam dobio prvu književnu nagradu za zbirku priča, bio sam sretan kao mali konj. Već kod Šantićeve nagrade bilo mi je pomalo… već viđeno.

I nagradu u Srbiji za najbolju monodramu za djecu… Nisam ni otišao na dodjelu. Nagrada za najbolji roman u Zagrebu…

Pa, zabavno se bilo družiti sa Predragom Raosom, živopisnim sinom Ivana Raosa, autora Podzemnog Zagreba i najdražih mi Prosjaka i Sinova. Samo sam se zahvalio žiriju i izdavaču, naravno. Poslije šest – sedam nagrada, svejedno mi je. Kad mi neko iz Beča ili Praga javi da je doktorirao ili magistrirao na mom romanu, pristojno odgovorim, kao što je i red…

Zadnjih godina ne hranim ego priznanjima. Svejedno mi je da li me hvale, psuju ili uporno nastoje ignorisati. Sahranio sam ego, stavio ga u ladicu i živo mi se fućka za javnost.

Prije kojih 20-ak godina nije bilo tako. Sve me je boljelo. Stidio sam se za one koji već tada stida imali nisu. I Nino. I Sanjin. I Sefa. Ne znam je li neko još bio u Konceptu te večeri. Nama je bilo dobro. Bili smo mladi i bili smo skupa. Pili smo kafe, kave, pivo, te 2003.

Bili smo suprotnih nacija, ali nismo to primjećivali. Nije nas sastavila neka NVO, OSCE, OHR ni Bosanski Franjevci. Srećom, tada nije bilo N1 da nas snimi kao primjer multietičnosti i tolerancije...

Ne znam sjećaju li se Sanjin, Nino i Osvit, netom prije udruženi u izložbi „Ljepote obnove i izgradnje“ u tom istom kafiću nakon koje bi nas tadašnji „investitori“ utopili u kašici vode. Ninu u žlici, valjda.

U kafeu je bio i glasan gost. Zvao je konobara, našeg prijatelj, „dečko“. Imao je na sebi dijelove uniforme. Skupe. Izraelske. I upadljiv sat. I zlatan lanac oko guše.

Upitao je ne(t)ko, imamo li mi neke heroje. Onda je netko - možda Nino, otud „t“, rekao da imamo Bruce Leea. Onda je neko rekao kako bi mu trebali podići spomenik...

Sutradan smo zakazali kahvendisanje uveče, uz tribinu pod nazivom „Bruce Lee, da i zašto“. Naslov sam smislio ja, toga se sjećam. I naprdivali smo o uticaju Bruce Leea na formiranje nas malih. Bilo je duhovito, sjećam se.

Bez namjere, ne preozbiljno. Kafe je, na radost gazde, bio pun pametna mlada svijeta koji je, nakon izložbe, očekivao svašta od Sanjina, Nine, mene i Osvita. I Sanje i Ire. I Željka. Čini mi se da je bio i on...

Sutradan je u novinama osvanula vijest. Zonio je telefon. Stalno. Tražili izjave. Nino nije bio baš oduševljen. Ni ja ni Sanjin. I CNN je objavio vijest kako nekolicina mladih želi podići spomenik Bruce Leeu u Mostaru.

I… Nismo imali kud. Svijet je to shvatio kao obećanje. Nismo htjeli ispasti lažovi. Godine hrvanja sa Odjelom za urbanizam Mostara, desetine papira… 

Udruga za dekonstrukciju i rekonstrukciju spomenika je ponudila novac, tadašnjih 6000 eura. Gospodin Ujević iz Zagreba se ponudio da izlije spomenik besplatno. Ivan Fiolić ga je izradio za jako malo para, ispod svake cijene. Danijel, naš drug, dao nam je postament.

I, uspjeli smo. Sačuvali smo si čast i učinili da Mostar postane duplo popularniji od onog podijeljenog i ucijenjenog ratom. Uspjeli smo postaviti Leeja dan prije onog u rodnom mu Hong Kongu...

Taj u Hong Kongu je bio stotinu puta skuplji i stotinjak puta manje poznat. Ukucajte Bruce Lee i Mostar i vidjet ćete da se radi o najpopularnijem zdanju u Mostaru.
Kako god. Istina nikad suvišna nije…

Rekoh, nije mi važno šta ko misli o Leeju, kao ni o meni. Nismo se htjeli izbalečiti, uradili smo što smo naumili, Sanjin Plakalo, Nino Raspudić, ja… Nas tri smo potpisali inicijativu. Hm, ne znam samo zašto Sanjina ne gnjave kao Ninu i mene. 

A ako nas se sjete na dan bezbjednosti, sjete. A ako ne, nikom ništa. To je bila naša dužnost…