Jalova pravda i istina iliti kako Mioković pokazuje zašto BiH morati propasti

Nekada je bolje svašta šutiti, nego svašta reći.

Najbolje je ovako opisati izjavu Dragana Miokovića, nakon što se pokušao vaditi kad je shvatio da nije uspio suzbiti vlastitu mržnju prema Hrvatima, izjavivši kako su nas na Bleiburgu i Križnom putu 1945. malo pobili. Najprije se ispričao, a zatim posegnuo za usporedbom, naravno kojom drugom, nego usporedbom s presudom Šestorci, kazavši:

"Danas sam vidio da je HNS zatražio moju ostavku i da je konstatirano kako će podnijeti kaznenu prijavu. Znači, ja ostavku neću podnijeti. Neću je podnijeti iz razloga koje ću objasniti. Znate, taj poziv iz HNS-a meni zvuči blago rečeno cinično. Podsjetit ću vas. Dana 29. studenoga 2017. godine u Haagu je izrečena presuda protiv takozvane Šestorke za udruženi zločinački pothvat. Ti su ljudi osuđeni na ukupno 111 godina zatvora."

Najgluplje moguće vađenje. Svaki pošteni kockar to bi izveo pametnije.

Zašto?

Šestorka je osuđena, ne ulazeći sada u meritum njihove krivnje ili same presude. Ti su ljudi odgovarali ili još uvijek odgovaraju za ono za što su optuženi, ali nad tom presudom je moguće pokrenuti i provesti reviziju, voditi pravne postupke i raspravljati o odgovornosti u okviru sudskog sustava. S druge strane, njegovi politički i ideološki drugovi nikada nisu suđeni za pomor desetaka tisuća hrvatskih žena, djece, civila i vojnika. Za zločine počinjene na Bleiburgu i tijekom Križnog puta, nikada se nije sudilo u prvom redu žrtvama, jer nema razloga zašto su ih pobili osim onog da su bili Hrvati. Niti je ikada kasnije otvoren sudski proces zbog njihovog masovnog ubojstva, pa je samim time nemoguće govoriti o reviziji presude za zločin za koji se nikada nije ni sudilo, ako već uspoređuje ova dva slučaja, da zna osnovnu razliku.

Zanesen činjenicom da se njegovima nije sudilo, izjavio je da su nas trebali više pobiti, jer pretpostavlja da ni on zbog izjave neće biti suđen.

I ono što je u ovom slučaju njegova pokušaja vađenja ključno, gdje je najbitnija razlika koja govori da su to dva različita svijeta i nemoguće ih je usporediti:

Trideset godina nakon rata nijedan hrvatski politički predstavnik, a usuđujem se reći ni Hrvat uopće, nikada nije izjavio da je, primjerice, u Ahmićima trebalo pobiti više Bošnjaka. Jednostavno je, ako to ne misliš, ne može ti se omaknuti. I onda je, po uhodanoj matrici sarajevske političke čaršije, posegnuo za jedinim "argumentom" koji im je ostao, tzv. UZP-om. To je potpuno neusporedivo.

Kako sam već napisao, Šestorka je osuđena. Komunisti za Bleiburg i Križni put nisu. Šestorci revizijom presuda možda i bude poništena, komunističkim zločincima ne može biti.On je rekao da su nas trebali više pobiti, a hrvatski politički predstavnici u BiH, kao i u Republici Hrvatskoj, nikada nisu rekli da je ijednog naroda trebalo više pobiti. To je bolesna želja. Ono što je u svemu možda i najgore jest to što se ne kaje i naglašava kako ne želi dati ostavku te još povlači usporedbe koje su logički, moralno i politički neodržive.

Ponekad je stvarno bolje svašta šutjeti nego svašta reći.

No, ovo je Bosna i Hercegovina, ovdje su pravo, istina i pravda jalovi pa čovjek, ako želi ostati normalan, ne treba sebi postavljati nikakva očekivanja na tim poljima. Tako ni to da će ovaj monstrum dati ostavku ili je prihvatiti, a Hrvatima se i u ovoj suvremenoj BiH sudilo, slalo se tenkove na njih šest godina nakon rata i smjenjivalo ih se za puno bezopasnije riječi i djela od ovoga i sve to uz blagoslov visokih predstavnika i drugih međunarodnih dužnosnika, kao i uz svesrdno lobiranje političke kuhinje iz koje dolazi i sam Mioković.