Humovanja Veselina Gatala: Veljačni februar 1945.

Umjesto da vam pišem o onome što trebate znati, ja vam pišem o onome što mi pada na pamet.

VESELIN GATALO | 7. VELJAČE 2024. | 08:57

Moj najbolji i najdraži urednik mojih knjiga, Kruno Lokotar, imao je divan san. Sanjao je, dobričak naivni, da će se jednog dana sukobi voditi zbog literature. Da će se ljudi tući i mahnito sukobljavati zbog knjiga i pozorišta. Pardon, Kruno je koristio riječ „kazalište“. Ideološki se često nismo slagali ali je moj roman Geto učino takvim da je i tiskan u Zagrebu, štampan u Sarajevu i Beogradu, prevođen… I dobili smo, on i ja, nagradu za najbolji žanrovski roman u Hrvatskoj, odmah iduće godine.

VBZ je htio štampati taj roman, kad je ono čudo „Kad je bio juli“ dobilo nagradu VBZ-a. Tad je Miljenko Jergović dao nagradu Nuri Bazdulj pošto uporno nije uspijevao dati nagradu svom drugu a njenom sinu Muharemu. Ervin Jahić iz VBZ-a me je zvao ali sam rekao da sam im već bio ponudio roman za 100 000, pa ne bih da uzmem manje. A Kruni sam ga dao u ruke za neuporedivo manje. U od VBZ-a nagrađenoj knjizi nekolikogodišnja srebrenička djevojčica se prisjeća kako se prije rata igrala sa djecom svih vjera i nacija…

Hm, odlutah. Elem, Kruno bi se oduševio da zna kako se ljudi i politike u Mostaru sukobljavaju zbog umjetnosti. Tačnije, hm, točnije, zbog jedne pozorišne predstave jednog Zlatka. Ne znam koje je Zlatko nacionalnosti jer nisam čitao scenario. Ali, to mi ne smeta jer nisam čitao ni roman Dragana Markovine, Mostarca iz Hrvatske, možda i Hrvata, roman „14 februar 1945“. Mislim, nemojte mi uzeti za zlo, Hrvat bi napisao „14 veljače 1945“. Zato nisam siguran koje je nacionalnosti… Pa šta je? Ne mogu ja sve da znam!


Evo, opet zastranih. Htio je čovjek, kaže, da izliječi traume iz 1945. ’Ajde, što bi rekao Bili Piton kad mu rekoše da je Laki potresen jer je preminuo Pantelija (pokoj mu duši). Ja se te godine i februara ne sjećam, kao ni priličan broj preživjelih i neiseljenih Mostaraca. Dva brata od djeda po majci nisu pretekli, ubijeni su u Jadovnu i Jasenovcu. Djed jeste, ja sam dokaz. Drugi, onaj po ocu, spasio je život Đemalu Bijediću, ali o tome radije ne bih… Ne bi ni Đemal, nije ga se kasnije nijednom sjetio. Sjećao se samo da se ideološki nije slagao s njim, pa ga se, valjda, zato nije sjetio…

Ma šta mi je danas? O svemu osim o temi…

Hm, ne znam kako se Dragan Markovina osvrnuo na to doba bez njegovih sjećanja. Je li se 14 februar kasnijih godina slavio poput Poglavnikovog rođendana proteklih nekoliko godina? Sa istim, slabijim ili jačim entuzijazmom i predanošću? Kladim se da su potpisi na čestitkama bili isti kao oni od 1942 do 1945. Kome se slala čestitke kao prije Poglavniku? Titu? Koliko je ljudi pobijeno u danima nakon te 14 februarske veljače? Hm, pokojni Braca Andrić, gradonačelnik u penziji, šutio je o tome kao skojevac, pokoj mu duši bezbožnoj. Niti je progovorio niti se pokajao, pogotovo ispovjedio. Čvrst kano klisurina…

Eto, nestade mi papira. Vi ste krivi. Umjesto da vam pišem o onome što trebate znati, ja vam pišem o onome što mi pada na pamet. Baš ste naopaki što čitate moje kolumne, gori ste od mene.

A zapravo sam samo htio reći da je moj drug i urednik, veliki i naivni Kruno Lokotar, autor stiha „Neće bande četničke jesti naše knedličke“ i „neće kvinsling piti naš rizling“ nije mu se ratovalo, nesretniku, pa je postao slabašan motivator rata), doživio vrijeme u kome će se čeljad sukobljavati „na nož“ zbog umjetnosti.

VIŠE IZ RUBRIKE:
VIŠE NA TEMU:
Ocjenjivati i komentirati mogu samo registrirani članovi. Ako još niste registrirani na portalu Bild.ba, učinite to ovdje. Ako jeste registrirani, prijavite se ovdje.
O autoru
Autor 16 knjiga i laureat više prestižnih književnih nagrada u regionu i šire. Mostarac sa pokvarenim uređajem za autocenzuru. Rodio se prije mlađih od sebe i planira umrijeti pred kraj života. U međuvremenu, piše... Roditelji i većina predaka su mu Srbi pa postoji osnovana sumnja da je i on