Humovanja Veselina Gatala: Slobodni samostrijelac

Mladi žandarm je radio svoj posao. Obezbjeđivao je i osiguravao Izraelsku ambasadu u Beogradu. Za one koji se ne sjećaju riječi „ambasada“, radi se o veleposlanstvu. Mladi žandarm je, po difoltu, bio Srbin.

U ambasadi su, po difoltu, toj izraelskoj, bili Židovi. Mladi zanesenjak i ljubitelj strijeličarstva je bio Srbin. Bio, u plus – kvam – perfektu. U trenutku događanja je rečeni bivao musliman spreman da se bori protiv četnika i cionista.

Popričali su malo vjerovatni pravoslavac i Srbin (U Beogradu se tek pedeset i nešto malo postotaka ljudi izjašnjavaju kao Srb) i mladi musliman nekada Srbin, musliman se malo prošetao, izvadio samostrijel iz torbaka i zabio strijelu u u mladog čet… u mladog Srbina koji je čuvao cioni… čuvao izraelsku ambasadu od pravednog gnjeva mladog muslimana i vjerovatno i vjerojatno i antifašiste.

Mladi agresor koji je čuvao cioniste je, onako sa strijelom u vratu, izvukao pištolj i sa više metaka usmrtio nedužnog antifašistu. Sad leži u bolnici, živ, pošto je mučki upucao samostrijelca. Srbi su odmah počeli hapsiti muslimane koji su imali veze sa samostrijelcem, iz čiste zlobe i miloševićevske genocidnosti.

Sutradan je državno – državotvorna bosanska televizija počela dnevnik tako što je izjavila da se pred ambasadom Izraela u Beogradu (a gdje bi drugo) dogodio Incident. Incident. Kao da je Žandarm u osiguranju veleposlanstva onako mlad i neiskusan čistio samostrijel dok je strijela još bila u njemu, dakle dok je oružje bilo napunjeno. Nesmotrenost mladića je, čini si, dovela do incidenta. I, po običaju, nedužni musliman je nastradao.

Mediji su čudo. U njima njihovi stradaju a naši budu mučki ubijeni. Naši imaju porodice čiji članovi pola dnevnika pričaju kako naši mučki ubijeni svima nedostaju i kako su mučki ubijeni jako mladi, jako stari ili u najboljim godinama, kako su iza njih ostali žene, djeca, matere, braća, sestre i šira rodbina..

Njihovi imaju tek priliku da kažu kako za stradanja njihovih bližnjih još niko nije optužen a kamo li kažnjen. Valjda radi kakve – takve slike o objektivnosti, prikažu i ponekoga iz roda „nastradalih“ da u kameru kaže riječ – dvije.

Usput, čini se da živimo u vjerskoj državi. Svako malo političar iz Kumrovečke škole zazove Boga, kaže „akobogda“ ili „s Božjom pomoći“. U crkvama, katedralama i džamijama se osjećaju poput Čvorovića iz filma „Balkanski špijun“ kad je morao za sumnjivcima u operu. Izdrže čitavu misu, liturgiju ili namaz, nekad i višekratno u nekoliko dana. Mediji te realityje uredno prenose kako znaju i umiju, uvijek sa „političkom korektnešću“, tako da se uvijek vidi kako su naši dobri a njihovi ništa ne valjaju.

Govore i različitim jezicima, jedni koriste riječ „genocid“ a drugi „takozvani genocid“. Da stranac nekom svojom nesrećom gleda dnevnik u nas, pomislio bi da je to dvoje nekakav veznik.

I svi znaju šta će da se dogodi. Svi su pametni i svi prijete raspadom ili ratom.

Hm, doduše, ima jedan koji očito posjeduje nadnaravne moći i proročke sposobnosti. Gospodin Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, uvijek nekako uvijek zna šta će odlučiti narodna skupština njegovog entiteta.