Humovanja Veselina Gatala: Rješenje za BiH

Kad u jednoj zemlji obesmisliš sve, od privrede do sudstva, od zdravstva do politike, od školstva do kulture, počneš razmišljati o napuštanju zemlje. Negdje još uvijek postoji neka stabilnost i smisao. Bar tako kažu. Ponegdje postoji zakon isti za one koji mogu potkupiti sudije i kojima to ne pada na pamet. Ovdje, u Bosni i Hercegovini, baš i ne. Ako imaš milione, zaštićen si kao medvjed u Norveškoj. Kao bizoni u Poljskoj. Kao divlji konji prževalski u Češkoj…

Kako god, postoji način da se to izbjegne, da prepustimo Bosnu i Hercegovinu neumoljivim zakonima prirode.. A evo i kako…

Pošto je BiH postala zemlja u kojoj se samo novac poštuje i voli, ponuditi ljudima da se isele pod uslovima koje ne mogu odbiti. To je sitnica za svijet. Radi se o par miliona obesmišljenih života ljudi koji povremeno ili stalno razmišljaju o odlasku odavde. Ponuditi im milione za kojima žude, dati im kuće i stanove u bijelom svijetu i podići visoki zida od Une do Drine, od Neuma do Mađarske. Dakle, sva čovjekolika stvorenja iseliti.

Domaće životinje kastrirati i pustiti u prirodu. Vukovi bi se pobrinuli da ta čovjekova intervencija u prirodi nestane za koju godinu. A onda…

Onda dovesti par stotina euro bizona i divljih konja iz Poljske. Pustiti ih da se razmnože. Kojih 10-ak godina bi bilo dosta da ih bude kojih desetinu – dvije hiljada i tisuća. Vukovi bi držali populaciju pod kontrolom dok ne naraste do optimalnog broja. Potom bi trebalo dovesti predatora. Jednog velikog, tigra recimo. Lavove ne, podmukli su i love u čoporu. Jesu nekada živjeli ovdje, ali bolje je da ih zamijene tigrovi. Tigar ima veliku teritoriju, nema šansi da istrijebi divljač. Možda i jednog manjeg, pumu, planinskog lava. Nekog da po Veležu i Kozari lovi koze i muflone.

E, da, iz Slovenije bi doveli kozoroge i muflone. Divljih svinja ima. Divlje svinje se razmnožavaju nevjerovatno brzo, tigrovi i pume ne bi nikad bili gladni. Vukovi bi se manje bavili krupnom divljači, ali ostali bi im zečevi i ostala sitnež kojom tugrovi i pume ne bi htjeli da se bakču. A i ostalo bi im ono što pume i tigrovi ubiju a ne mogu do kraja pojesti.

Prije ili kasnije bi u Bosni ili Hercegovini zavladao mir. Ne bi bilo potrebe za intervencijama i uplitanjem stranaca. Tigra ne biste mogli potkupiti koferom para ili vilom u Portorožu. Ne bi bilo rodbinskih i interesnih klanova koji bi vladali zemljom. A stanovnici BiH bi bili samodostatni, ne bi im trebali krediti sa Londonske berze da sastave kraj s krajem. Gradovi bi zarasli u travu a okoliš bi se sam očistio. Krda jelena bi jurila kroz rastinje nekadašnjih ulica a bizoni bi pasli na Musali i na Dobrnji. Ne bi bilo ljudi da poremete prirodni sklad…

Vode i hrane u izobilju za sve. Ne bi bilo potrebe da bosanska dijaspora hrani rodbinu u napaćenoj Bosni. Ostalo bi dovoljno Bosne i Hercegovine za patnju jedne ili dvije generacije, dok priroda potpuno ne osvoji bosanske i hercegovačke ljepote.

Tek puno kasnije, za nekoliko stotina godina, ljudi bi mogli izgraditi prozirne tunele do Kravica, Vrela Bosne, Bune, Veleži ili trebevića. Da ljudi mogu vidjeti kako se tigrovi hrane ili kako se bizoni bore. Kako veličanstvene životinje piju čistu vodu i jedu zdravu hranu temo gdje su nekad živjeli Srbi, Hrvati, Bošnjaci i ostali primati…