Humovanja Veselina Gatala: Pseći ljudi

Bog je, u svojoj moći, prije više od 7000 godina stvorio nas. Ne samo nas, već i našu prošlost, budućnost, nas ljude i njih životinje. I paramecijume i amebe, sve. I užarenu loptu koja će postati Zemlja, i sve prije nje.

I sve što je bilo i što će biti, jeste, kao i On. Ali, naše poimanje vremena nije kao i njegovo. Tu svevremenost i sveprisutnost nije lako pojmiti. Možemo utjecati na budućnost, naša prošlost i bivši mi na našu sadašnjost, sve to već jeste i biće. Samo mi i ostale životinje znamo za ovo danas i malo onoga prije. Ali, sposobnost odlučivanja i zaključivanja nam je ostavio, slava mu među nama i na Nebesima.

Pitamo se kako su žgoljavi Homo Sapiensi potisnuli ljude Neandertala. Neandertalci su imali oružje ništa slabije od oružja Sapiensa. Bili su jači, prilagođeniji klimi, vidjeli su bolje svojim svijetlim očima, puno bolje od crnih slabašnih i tankih ljudi koji su došli s juga. Neandertalac bi, ako uporedimo građu i sposobnosti, bio u stanju močugom razgrnuti desetak Homo Sapiensa prije nego što bi mu mogli ozbiljno nauditi. Za njegovu građu i noge koje su bile u stanju skočiti i po 12 metara u dalj, slabašni crni ljudi s juga su bili sitna prijetnja. Strijela tog snažnog zdeponju nije mogla ozbiljno raniti čak ni ako bi probila medvjeđe i vučje krzno na njemu. Vidio je bolje, bio je jači, bio je brži, znao je za likovnu umjetnost i primitivne instrumente za sviranje, ništa manje nego Homo Sapiens. Sahranjivao je svoje mrtve, za Boga miloga, i to prije Sapiensa… Pa kako onda? Kako su ih žgoljavci s juga tako skrajnuli i upili u sebe do te mjere da je njihove krvi u nama tek 2 do 3 pototka?

Pa, ljudi od nauke iliti znanosti su plitki i ograničeni prikupljenim podacima pa još traže odgovor. A jednostavan je. Crni žgoljavci s juga nisu došli sami. Bog im je, onako skeltavim i žgoljavim, nenaviklim na hladnoću, maglu i dnevni mrak, dodijelio saveznike koji su imali krzno, jaka zubala, bili brži i čulno kudikamo osjetljiviji od njih. Čuli su neuporedivo bolje čak i od domaćina, Neandertalaca. Vidjeli su crno – bijelo, ali puno bolje od ljudi, crnih mršavaca ili bijelih kosmatih zdepavaca. A njuh ih nikad nije varao. Otkrivali bi životinje, ljude, lovinu ili neprijatelja nadaleko. S njima su žgoljavi i goluždravi Homo Sapiensi bili neuporedivo jači od Neandertalaca. Stizali su lovinu i zadržavali je dok žgoljavci ne stignu i isprobadaju je kopljima. Skakali bi na grlo Neandertalca prije nego bi uspio pokositi goluždrave Sapiense. Pratili su trag divljači koje čovjek nikad ne bi sam stigao i ubio. Mamuta bi opkolili i skretali mu pažnju dok mu žgoljavac ne bi prerezao tetive na stubastoj nozi…

A oni, Neandertalci, nikad nisu uspjeli doći do pasa. Nisu znali puno o njima. Bili su im samo prijetnja, skupa sa crnim tamnookim žgoljavcima s juga.

Kasnije su omogučili čovjeku da osvoji Sjeverni i Južni pol. Ratovali su s njim. Čuvali su čovjeka. Vode slijepe, pomažu dijabetičarima, nalaze mine i drogu… Čuvali su mu djecu. Čovjek bi ih jeo u periodima gladi.

A sad… Sad je od milijardu pasa na svijetu, njih 850 000 napuštenih.

Nema veze, On koji nam ih je dao, vidi to. Dobro se dobrim vraća, a zlo još i prije bude kažnjeno. Kažu, vuk na vuka ni u gori neće, ali čovjek na čovjeka da. I pas na psa. Valjda zato što je predugo s nama…