Humovanja Veselina Gatala: Nekla

Da je pameti do kadije k’o od kadije… Stara narodna poslovica kaže nam sve. Skoro sve… Da je prije rata, onog našeg, sveprisutnog nam i danas, znalo da će usljed njega doći do preko 100 000 mrtvih, višestruko više ranjenih, da će se više od pola zemlje raseliti i iseliti u ratu i nakon njega, teško da bi pametni dali brzopletima da do rata dođe. Hm, neko je i rekao, ali nećemo sada o njemu…

Da je Ukrajincima bilo jasnije šta ih čeka, ne bi zaratili da bi ušli u NATO. Eto, da bi im ušlo, desetine hiljada mrtvih, i njih i etničkih Rusa, Uzbeka, Čečena i inih. Je li vrijedno članstvo negdje, makar to bio i NATO, vrijedno desetina tisuća hiljada života? Vrijedi li ostati bez oka da bi te pustili na morbidnu žurku?

Da je onaj zlosretni Hamas znao šta će Izraelci uraditi kad im pobiju preko hiljadu i dvjesto mladića, djevojaka, djedova, baba, djece i žena… Hm, radi se o militantnom islamističkom pokretu. Može biti i da su znali šta će uslijediti. Možda su baš to i htjeli, da usljed izraelskog odgovora nekako okrenu čitav svijet protiv Ješa.

Eleneise, što bi rekli u narodu. Donekle je tako a odnekle nije. Zadnja šansa da se stvari poprave ili izbjegnu je ta „nekla“. „Nekla“ je taj kadija kad „dođemo tobe“, kad se „dozovemo pameti“. Znak. Tačka i točka otriježnjenja. Nekla…

Nekad vidimo nagovještaje „nekle“ a nekad ne. Nekad „neklu“ vide svi ili barem većina a neće da je vide dok ne bude kasno.

Ja sam se Vitaliju Kličku čudio donekle. A „nekla“ se skoro jasno vidjela. Zapravo ne čudih se ja njemu već njegovim protivnicima. Gledao sam kako taj Kličko pobjeđuje jače, brže i vještije od sebe. Jedan crni borac je pao od udarca od kojeg ni ja ne bih pao. Pade kao vreća pijeska i ostade ležati. Po položaju na tlu se vidjelo da u svakom trenutku može ustati i nastaviti borbu. Jak čovjek sa savršenom mišićnom definicijom, sa tricepsima lučkog radnika i vratom širim od glave, pao je. Tukao se do „nekle“ a od „nekle“ je ležao pavši od relativno blagog direkta očigledno inferiornog bijelca iz Ukrajine.

Jeste, Kličko je dobar borac, ali je pobjeđivao bolje od sebe. Onda ja skontam da je američkom crnom čovjeku svejedno. Nije sklon, kao ni braća mu u Africi, gomilanju bogatstva. Bitno mu je da se dobro hrani pilećim krilcima i da ima za Kilo kokaina. Sve preko toga mu je višak. Treba mu novac, ali do „nekle“. Nekla je puno niža od desetina miliona koje će uzeti Kličko kad pobijedi. Crnom čovjeku je važno da sigurno dobija milion, pogotovo ako padne i ne mora da se mlati sa Ukrajincem dok jedan od njih ne padne. Manje modrica na crnom tijelu i opet on „dobar“ do „nekle“, a „nekla“ je taj milion.

Tek u neka doba, shvatio sam, „do nekle“ o čemu se radi. Taj vispreni Zapad je pripremao Vitalija Klička za rat a Ukrajinu za gubitke desetina hiljada ljudi. Trebalo je da se neko potuče sa Rusima i oslabi ih do te mjere da Zapad može da ih napadne i podari im svoj način življenja u zamjenu za ruske i bjeloruske prirodne resuse. Kao što smo mi, malobrojniji i jadniji nego ikad, pristali da nam uzmu vode i zemlju da naprave rudnike Litijuma i mini centrale.

Eh, da je pameti do kadije kao od kadije… I da je znati gdje je, na vrijeme znati gdje je, da prostiš, ta vražja „nekla“.