Humovanja Veselina Gatala: Ljutodočanin

Moj Dudek je iz Ljutoga Doca. Hrvatski je ovčar, pulin, kako god hoćete. Ne zovem ga Mate, Stipe ili Ivica, jer je porijeklom iz Slavonije. Međimurje ih je puno, njih malih, lajavih, razigranih, neumornih.

Ljudi su tamo puno sporiji i ležerniji od pasa. Vole cviček, tu grozotu koju zovemo vino, što im daje snagu da obrađuju glibavu zemlju ili krenu sjekirom na suseda. To čudo od vina sam probao triput odjednom. Prvi put, tada i nikad više.

Moj drug Sanjo je jednom bio u bolnici. Izvadili mu tumor, srećom dobroćudni, veličine šipka glavaša. Kraj njega je bio pedesetogodišnjak kojeg je susjed udario sjekirom u leđa. Srećom, promašio je kičmu… I, meni ne dade đavo da ne pitam. „Gospon, zakaj vas je sused udaril sekirom?“ – upitah ga na hrvatskom. On meni odgovori, isto na tečnom hrvatskom „Je, udaril… Al sem ja njeg prveše piknul krampom…“. Malo se naježih, zahvalih se na odgovoru i povukoh mom Sanjinu. Čitav dan sam zamišljao kako je to imati šiljak krampa duboko u leđima…

Da se vratim Dudeku. Kad sam došao u Ljuti Dolac, nije izgledao nimalo ljuto. Pitomina usred ovog našeg krša. Kuće, plastenici, bašće, vrijedan neki svijet. Ne kao kod mene, trava do pojasa, drača i samonikle smokve. Vidi se da je to skroman vrijedan neki svijet. Pošto sam tu bio stranac, parkirah svog starog Scenica na autobuskoj.

Izađoh i vidjeh osmrtnice. Ti jarca, sve neki mlađi svijet! Od 17 do 30. I svi nakon kraće bolesti. Kad momak dođe po mene, pitam ga je li to neka društvena igra koja ubija mlade? Kamenjaju li se? Badaju li se kao nekad malim noževima dok se drugom drže pod ruku sve dok jedan ne padne usljed gubitka krvi?

Moj domaćin je odmahnuo rukom i skrenuo pogled. Shvatio sam. Bijela i žuta pošast, šarene tablete, svejedno. Gore od krampa u leđima…

Dudeka sam odabrao jer je izgledao blesavo. Imao je mali repić, kojih 3-4 cm i sudarao se s braćom i sestrama. Stao je u kanticu od farbe koju sam ponio za njega. U njoj je cvilio pa sam ga uzeo u naručje. Njegovih pola kilograma se brzo umirilo i usnulo. Samo je malo srce kucalo brzo u mojoj ruci.

Mislio sam o tome kako će ta šaka krzna biti ljut pas, kako će braniti sebe, i mene ako zatreba…

Ali, jadac. Kad je gusto, pobjegne. Sakrije se iza mene ili iza Akkele. Akkela je, za razliku od njega, spreman da ubije. Vučji geni mu tako nalažu. Ako misli da sam nepravedan, ugrišće i mene. Ne bi bio prvi put. Procjeni čovjeka bolje nego ijedan profajler…

Nego, vratimo se na Dudeka, ljutodočanina. Ne moraju ni čovjek ni pas iz Ljutog Doca biti ljuti. Moj Dudek i njegov prvi gazda su dokaz. I volim ga zato što je lajav i umiljat. Akkelu poštujem, zato što je ozbiljan i jak. Ne gura njušku u ruku i ne traži naklonost ni ljubav iako znam da mu sve to godi. Bog neka mi oprosti, ali mislim da sam u stanju ubiti za bilo kojeg od njih. Jer, ljubav ne zna za razloge. Voliš ili ne, to je tako.

Akkela i Dudek nikad nisu vidjeli, a kamo li upoznali svoje očeve. Akkela nije odgajan u vučjem čoporu a Dudek nikad nije upoznao kolege ovčare ili se družio s ovcama.

Ipak, ono su što jesu. Ono što bi bili i bez mene. Samo sam im imena ja dao, sve je ostalo njihovo.

A mi, dvonošci, stalno se pitamo ko smo, šta smo i kuda će nas to što radimo odvesti…