Humovanja Veselina Gatala: Hijerarhija čopora

Živi i mrtvi je, što se mene tiče, najbolji hrvatski film ikad. Doduše, konkurencija nije bogzna kakva, ali je nadvisio za nekoliko kopalja hrvatsku kinematografiju od stoljeća sedmog naovamo. 

Doduše, Josip Mlakić po čijem je romanu film snimljen, sjajan je pisac. Šteta što mu se pisanje ne može odmaći od rata, ali nema veze, sjajan je u toj ratnoj prozi. Likove je postavio genijalno, onako kako bi ih i priroda i okolnosti postavili. 
Kristijan Milić, majstor zanata, dobro je postavio likove. Postrojba ima sve što svaka postrojba mora imati. Prekaljeni ratnik, Viali (V. Topić), okrutan prema sebi i drugima, rođen za borbu, spreman, uvježban… Doduše, torbu nosi onako kako je profi vojnik nikad ne bi nosio i pertle veže kako ih vojnici ne vežu, ali nemojmo sitničariti.

Slaven Knezović u svojoj ulozi glumi sebe. Život i rat ne shvata osobito ozbiljno, tako se i ponaša. Uvijek ima zajedljiv komentar i štogod gorkih trava za zamotati i pripaliti. Nediscipliniran ali učinkovit. Znade stići i uteći, i na strašnu mjestu postojati. Takve svaki vod ima.
Ima i trtaroša koji bi samo da preživi i vrati se doma. Ima i ufuranog pankera koji je spreman da ubije i pogine, onako, kao što pripaljuje cigaretu. Ujeda riječima.

Na muslimanskom punktu (me znam da li je radnja od prije Holliday Inna i promjene imena nacije, op. a.), na kontrolnom punktu ABiH pozdravlja sa „Faljen Isus“. Slaven, ubivši vojnika s Harmonikom (Redžu iz KUD-a) koji je pjevao „Odoh i ja majko Bosnu braniti“, kaže „E što si je branio – branio“. 

Zbog zadnje dvije stvari, mislim, sarajevo je prezrelo ovaj odličan film. Jedino tamo nije nagrađen. Nagrađen je gdje god se pojavio, da se zna. A i nije „žbaniran“, nije priča o zlim Srbima i dobrim Bošnjanima. Nije dobio zlatno ništa, nijednu od onih nagrada koje se udjeljuju a ne dodjeljuju…

Kako god,država, društvo ili družina ima svoje zakonitosti. Kao u Mlakićevom i Milićevom vodu, uloge se popune ljudima koji, ako nisu, nešto postanu i zauzmu potrebno mjesto. Ima zafrkante, pregaoce, genijalce, budale, zaigrane, depresivne, vesele…

Iz našeg društva su vrijednoradeći prezreni. Oni sa znanjem su ismijani. Oni s talentom skrajnuti. Istinoljubivi su ušutkani. Ostale su budale, seoski đilkoši, hvalisavci, lažovi, prevaranti, lopovi… Zašto?

Jer situacija tako od njih traži. Kao Madagaskar koji nije imao veliku mačku kao predatora tako da je štakor morao evoluirati u mačkoliko biće nazvano „fossa“ koje u krošnjama lovi majmunčad, ptice, zmije, male sisavce, baš kao jaguar ili ocelot.

Jer, Madagaskar je morao dobiti predatora da bi lanac ishrane funkcionirao.

Nama su, čini se, trebali seoski đilkoši, lopovi, bahati lažovi, prevaranti, sjecikese, zato što su ovom društvu trebali. Umni, mudri, vješti i talentirani ovom društvu ne trebaju. Trebaju mu, čini se, grabežljivci i otimači, prilagodljivi uhljebi i ohlokrati.

Umni, talentirani, sposobni i efikasni nikad neće biti zvijezde instagrama i ne uveseljavaju nas. Teško se s pametnima poistovjetiti. Lakše je sa osmijehom gledati preispoljnu budalu, simpatizirati ga, čak mu dati glas na izborima.
I zato ne kukajte i ne krivite političare. Onakvi su kakvi i trebaju biti.