Humovanja Veselina Gatala: Heroji parkingyarda

Ostao sam neugodno iznenađen „hajkom“ protiv koje je tužbu pokrenuo naš najdraži Mo parking. Pa zaboga, radi se o našoj Gradskoj Upravi i njenom poduzeću a ne o nekom Zg parkingu ili Bg parkingu. Vjerovatno oni koji prave „hajku“ na naše najnovije gradsko poduzeće ne razumiju o kakvom divnom preduzeću se radi. Evo, sad ću o tome. Khm…

Mo parking je preduzeće nadasve multikulturno i nadnacionalno. Suživotno. Djelatnicima kao kosmopolitima i suživotinjama nije važno ko je vlasnik auta bespravno parkiranog na imovini Mo Parkinga, to jest u gradu Mostaru. Srbin, Hrvat, Bošnjak, Rom, pogotovo ako se radi o starijim ili slabijim modelima automobila. Mo parkingu su svi isti, bez obzira na vjeru, naciju i političko uvjerenje.

Djelatnici Mo parkinga su uglavnom mladi, lijepi, uredni i očešljani. Svaka majka bi ih poželjela za zeta. Imaju lijepe i prepoznatljive zimske jakne i dobre telefone i pantole uske oko listova kao svi mladi i gay stariji koji imalo drže do sebe.

Za slikanje automobila vlasnika bez obzira na vjeru i naciju koriste čak 3 prsta (palac, kažiprst i još jedan) što iziskuje izvjestan napor ako se radnja opetuje. Time se na ključna 2 (slovima dva) prsta stvaraju žuljevi ili, u najboljem slučaju zadebljanja koja otežavaju kopanje nosa u i izvan radnog vremena.

Iz automobila izlaze po dvojica, kao Batman i Robin iz batmobila, kao moćni superheroji koje svi volimo. U hodu izvlače telefončeke i odmah kreću u akciju, poput pravih superheroja dok krajevi jakne prate njihove skladne pokrete fotografiranja naših bespravno i brezobrazno parkiranih automobila. Stavite se u njihovu kožu. Oni ne odvajaju od svojih usta kao mi.

Lako je odvojiti od svojih usta da bi dali nekome. Teže je odvojiti od tuđih, barem meni, a i dobrom dijelu vas. Zamislite pita mali Haso:

„Babo, babo, daj mi dvimarke da kupim sendvič na odmoru!“. A babo sa suzama odgovori „ne mogu sine, moram dati onim čikama iz Mo parkinga. Ili kaže mali Jovo: Tata, daj mi za pirošku da kupim“. A stari kaže „Jesi li mi ti važniji od Gradske Uprave, majmune mali? Umjesto da budeš zahvalan za sve što radi za nas, ti bi samo žderao. Haj mrš, ogrebi se od nekog za malo sendviča. Ja svoje pare radije dam Mo parkingu“.

Ili mali Emilio pita: „Tata, daj mi za lapinju s uljem“. A ćaća veli „pa ti si nevjerojatan. Jesi li juče jeo lepinje, i to bez kruha? Kako misliš da ja platim naš parking, a? Na to nisi mislio“.

Jer, treba biti čovjek čvrstoga kova, poput mladića i starijih im mentora iz Mo parkinga pa od tuđih usta otkidati. Probajte, ako mi ne vjerujete. Ili neka vas oni iz Mo parkinga poduče.

Mogao bih ovako u nedogled. Zato, mira, sabura, pokornosti; dajte ljudima da vas kažnjavaju, S radošću dajte pare našoj Gradskoj Upravi. Jer, privatizacija javnog prostora nije jedino na čemu joj morate zahvaliti. Ne znate? Evo, malo ću i o tome.

Svi znaju da Mostar ima najljepši zrak i vazduh u čitavoj bivšoj Jugi. E, sad, Gradska Uprava se pobrinula da se naš predivni zrak što duže zadrži u Mostaru. Izdaju građevinske dozvole za objekte koji spriječavaju vjetar da odnese ovaj divni vazduh na sjever i jug, da isti gusti vazduh možemo udahnuti više puta a ne samo jednom.

Nastoje usrećiti najvrijednije i najpoduzetnije (najbogatije) među nama dajući im da prave mini hidrocentrale na rijeci Buni. Bunimo se zbog nekih riba od kojih bogati nemaju koristi i koje to jako žalosti.

Stanovnici prigradskog naselja Kuti neće kamenolom. Opet udar na najvrijednije među nama. A kamen je hercegovački brend, prva asocijacija na Hercegovinu.

Gradska Uprava nam omogućuje uzbuđenje svaki put kad autom idemo kroz „petlju smrti“ na sjevernom izlazu. Ti jarca, ljudi plaćaju skupe pare da bi bili blizu smrti. Skaču bez padobrana, voze kajak niz Nijagaru, rone po 50 metara, a mi nezahvalnici možemo se opetovano približiti smrti i ozbiljnom ranjavanju svakodnevno i po više puta.

I zato, kad vam pošalju kaznu, globu ili nešto još gore, ne žalite. Neka plaču čeljad u kući ako ne razumiju. Platite, pokažite koliko volite svoju Gradsku Upravu!