
U selu Dusina kod Zenice, 26. siječnja 1993. godine, počinjen je jedan od najbrutalnijih zločina nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini.
Zločin koji ni danas nije dobio pravosudni epilog, niti ozbiljnu međunarodnu pažnju.
Zapovjednik HVO-a Zvonko Rajić ranjen je, zarobljen i ubijen. Prema svjedočenjima preživjelih, prije smrti odbio je skinuti krunicu, a pojedini očevici navode da su mu nakon ubojstva izvadili srce. U istom napadu ubijeno je ukupno deset civila, devet Hrvata i jedan Srbin, koji se sa suprugom sklonio u selo, piše facebook stranica Hrvatske povijesnice.
Napad se pripisuje pripadnicima Sedme muslimanske brigade Armije BiH, konkretno Drugom bataljunu, kojim je zapovijedao Šerif Patković. Prema dostupnim iskazima, u napadu su sudjelovali i pripadnici skupina koje su svjedoci opisivali kao mudžahedine, po načinu odijevanja, vjerskim obilježjima i postupcima prema zarobljenicima.
Dusina nije bila izoliran slučaj, već događaj koji je duboko narušio povjerenje i označio prijelomni trenutak u odnosima na terenu. Zločin se dogodio u siječnju 1993., prije pune eskalacije hrvatsko-bošnjačkog sukoba i daleko prije vremenskih okvira u kojima se kasnije konstruirala teza o isključivoj hrvatskoj krivnji.
Unatoč težini zločina, Haaški sud nikada nije otvorio ozbiljnu istragu o Dusini, niti su odgovorni procesuirani. Sedma muslimanska brigada dočekala je kraj rata amnestirana i nagrađena, a danas su mnogi njezini pripadnici korisnici proračunskih sredstava države BiH.
Od prijeratnih 231 Hrvata Dusine, danas u selu ne živi nijedan.
Zašto je zločin u Dusini ostao izvan fokusa međunarodne pravde? I zašto se o njemu i danas govori tiho, ako uopće?
Cijeli tekst čitajte ovdje: