Pokolj i masakr nad 64 Hrvata u Križančevu Selu: Zločin bez kazne već 32 godine

Na današnji dan, 22. prosinca 1993. godine, Križančevo Selo, nadomak Viteza, postalo je najveće stratište Hrvata u Bosni i Hercegovini.

U samo jednom, maglovitom zimskom danu, ubijena su 64 hrvatska civila i vojnika. Bio je to jedan od najtežih i najbrutalnijih zločina počinjenih nad Hrvatima u srednjoj Bosni, zločin koji ni 32 godine poslije nema sudski epilog.

U ranim jutarnjim satima, najelitnije postrojbe Armije BiH iz Zenice, Sarajeva i Tuzle izvele su snažan i koordiniran napad. Nakon proboja linije obrane, uslijedile su žestoke borbe u kojima su poginula 34 vojnika i civila, mještana Križančeva Sela. Trideset pripadnika HVO-a bilo je ranjeno i zarobljeno te odvedeno prema Počulici, naselju koje graniči s općinom Zenica.

Sudbina zarobljenih bila je posebno stravična. Njihova tijela, masakrirana i unakažena, obiteljima su predana tek nakon 39 dana, i to nakon upornog posredovanja UNPROFOR-a, europskih promatrača i Međunarodnog crvenog križa. Do danas, za taj zločin nitko nije odgovarao. Nisu pokrenute ozbiljne istrage, nisu podignute optužnice, a pravda je ostala tek prazna riječ u službenim priopćenjima.

Pokolj u Križančevu Selu dogodio se u kontekstu potpune blokade Lašvanske doline, koja je trajala 316 dana. Tijekom te blokade, samo na području Viteza poginula su ili su ubijena 653 vojnika i civila. Među 78 ubijenih civila bilo je 21 dijete. Više od dvije tisuće osoba bilo je ranjeno, ostalo je 328 udovica, 22 djece bez oba roditelja i 431 dijete bez jednog roditelja. T

Križančevo Selo nije bio izolirani zločin, već dio šireg obrasca nasilja nad Hrvatima srednje Bosne. Samo 18 dana kasnije, u Buhinim Kućama počinjen je novi masakr, a stotine Hrvata prošle su kroz logore Armije BiH u Počulici, Grbavici, Kruščici, Mahali i Sivrinom Selu.

Na današnji dan, 32 godine poslije, sjećanje je jedino što obitelji žrtava imaju. Nema presuda, nema odgovornosti, nema istine izrečene pred sudom. Križančevo Selo zato nije samo mjesto stradanja, nego trajni podsjetnik na selektivnu pravdu i na činjenicu da bez istine i jednakog odnosa prema svim žrtvama nema ni pomirenja ni stvarnog mira.