Za Bild.ba piše Matej Živković: Traži se mentor

U Bosni i Hercegovini, po nekom obrascu, smjenjuju se vijesti o ubojstvima, velikim tragedijama, poput one u Tuzli prije koji dan ili u Jablanici, koja je već zaboravljena za sve osim za one koji njezine posljedice žive danonoćno; vijesti o notornoj i endemskoj korupciji, trgovini utjecajem, namještanju poslova i osobito moralnom i ljudskom sunovratu oličenom u zloupotrebi djece. Trajna erozija događa se pred očima i pod patronatom međunarodne zajednice koja je već tridesetak godina deus ex machina za sve probleme i sva rješenja u Bosni i Hercegovini. U recentnoj refleksiji ipak izgleda da brod koji tone napuštaju i oni koji su ga modelirali, a na to posebno upućuju dva nedavna događaja.

Prije koji dan, naime, na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a objelodanjeno je kako se SAD više neće baviti izgradnjom nacija nigdje u svijetu, pa tako niti na brdovitom Balkanu. Ovo je izjavila američka veleposlanica i to predstavlja jasno artikuliranu politiku nove administracije u Washingtonu. Drugi događaj koji je izazvao gotovo pa histeriju u BiH jest ukidanje OFAC-ovih sankcija Miloradu Dodiku i cijelom nizu njegovih suradnika, uz prateći narativ o uzajamnoj trgovini, razmjeni usluga i sl.

I jedan i drugi događaj, međutim, nastavak su cijelog niza signala koje je nova američka administracija uputila akterima u BiH. Prije svega, znakovita je činjenica kako SAD još uvijek nije imenovala veleposlanika u Sarajevo, niti ima naznaka kada bi se to moglo dogoditi. U međuvremenu, Sarajevom je cirkulirala glasina kako će veleposlanstvo biti ukinuto u okviru brojnih ušteda koje se vrše unutar State Departmenta, no čini se da je takva ideja napuštena.

Kada je u pitanju odnos prema Dodiku, osobno ne vjerujem da je bilo ikakve trgovine. Naime, ona se u ekonomskom, ali i svakom drugom kontekstu događa među razmjerno jednako utjecajnim transakcijskim stranama u kojima vlada odnos quid pro quo. Prije će biti da se u ovom slučaju radi o afganistanskom sindromu, u kojem State Department pod aktualnom administracijom, koja ne pati od tzv. zablude potopljenog troška (sunk cost fallacy), napušta projekt čiji je cost–benefit izrazito negativan. Zabluda potopljenog troška odnosi se na situaciju u kojoj odbijamo napustiti neuspješan projekt samo zbog činjenice da smo u njega već puno uložili, pa bi napuštanjem pristali na priznavanje gubitka, iako njegov nastavak generira još veće dubioze.

Nova administracija nema skrupula ni sentimenta za projekte koji iz njezina kuta nisu isplativi, neovisno o njihovu značaju kroz prošlost ili o tome tko im je autor i osnivač. Vrijedi istaknuti kako su u slučaju Dodika, izvjesno, i lobističke aktivnosti urodile plodom kroz kreiranje određenih Dodiku sklonih narativa. No to i jest uloga lobista - uzeti novac kako bi kreirali prihvatljivu priču. Pozivati se, u ovom, ali i drugim slučajevima, na pravdu ili međunarodno pravo potpuno je bespredmetno. Naime, pravda nije vremenski linearna, niti je prostorno svuda jednaka, niti je jednoznačna. Dapače, pravda, kao i njezina percepcija, rezultat je upravo narativa koji se uspije kreirati. O tome svjedoče pristup i interes javnosti i medija kada su u pitanju događaji s jedne strane u Ukrajini ili Gazi, a s druge strane u Sudanu ili Nigeriji. A zadaća je lobista upravo kreirati narativ naklonjen onome tko ih plaća.

Drugi aspekt odustajanja od međunarodnog intervencionizma na dosadašnji način upućuje da će transparentan vlastiti nacionalni i ekonomski interes biti prioritet u vođenju vanjske i ekonomske politike SAD-a. Istine radi, tako je manje-više bilo i dosad, samo s manje transparentnosti i ukrašeno konceptom izgradnje država i nacija, izvoza demokracije i sl. Obzirom da BiH ni po jednom kriteriju ne spada u uži prioritet američke vanjske politike, postavlja se pitanje što će se s njom dogoditi imajući na umu da za tridesetak godina nije uspjela naučiti niti hodati, a kamoli biti samoodrživa u ekonomskom, političkom, institucionalnom, ali i sigurnosnom kontekstu. Svi njezini unutarnji čimbenici vlastiti raison d’être traže u generiranju, za svaku zajednicu ponaosob, unutarnjih i vanjskih neprijatelja, pri čemu odgovornost nije niti može biti ravnomjerno raspodijeljena. Dakle, kuda će BiH nakon što više nije autistično, ali paženo čedo američke ambasade?

Osobno ne mislim da je ikada bila nešto posebno u fokusu vanjske politike, nego je više po inerciji, zbog posredovanja Richarda Holbrookea i činjenice da je Daytonski mirovni sporazum sklopljen u Daytonu, Ohio, doživljavana kao ljubimica američke vanjske politike i kao jedna od rijetkih uspješnica američkog intervencionizma, te kao takva nije smjela biti ostavljena da propadne. Nova američka politika vodi se vrlo surovim načelima realpolitik-a, a koja na primjeru BiH glase: ako vama nije bitno da uspijete, nama je još manje.

Navedeno ipak ostavlja vakuum. Dakle, domaći akteri nisu u stanju samostalno i kroz kompromis donositi bilo kakve odluke i čekaju, čak priželjkuju, međunarodnog tutora koji će imati težinu odrediti dinamiku procesa, ali nadasve zavrtati ruke neposlušnima. S druge strane, i u međunarodnoj zajednici postoje oni koji bi mogli ili htjeli preuzeti barem djelomično dosadašnju poziciju moći i utjecaja omiljene „ambasade“. Prije svega to su Britanci sa svojim tradicionalnim višestoljetnim, manje ili više suptilnim utjecajem diljem svijeta, pa i u regiji. Teško je reći što bi BiH time dobila, a što izgubila. Činjenica je kako je njihov pristup suptilniji od američkog, koji je bio prilično rogobatan ne libeći se izravnog utjecaja kako u političke tako i u pravosudne procese. S druge strane, gotovo u pravilu je britanski utjecaj diljem svijeta, od Bliskog istoka do Indokine, ostavio neriješena pitanja i sukobe.

Osim Britanaca, takvu poziciju mogli bi popuniti i Nijemci. Njihov je visoki predstavnik, značajan su gospodarski partner, najveća ekonomska sila EU. Međutim, Nijemci imaju stalni zazor od intervencionizma, kao i naslijeđe i kompleks vlastite uloge tijekom Drugog svjetskog rata. Moguće je da prostor popuni neka od rastućih država srednje Europe, što je ipak malo vjerojatno. Turska ima latentne, manje ili više otvorene aspiracije biti akterom zbog svoje povijesne uloge, ali teško će se barem djelomično odreći fokusa sa Bliskog istoka, koji joj je neposredno susjedstvo i geopolitički, geoekonomski, ali i povijesno puno bitniji. A tamo se događaju tektonske promjene. O Rusiji je u tom kontekstu gotovo nemoguće i razmišljati.

Države u regiji, a Hrvatska je možda bila najpotentnija za tu ulogu, svojim su nerijetko jednostranim i nestrateškim pristupom izgubile mogućnost popuniti prazan prostor. O alternativi - BiH bez tutora, uz opreznu, ali kontinuiranu izgradnju unutarnjeg suglasja - teško da itko iznutra uopće razmišlja. Naime, tako se ne dobivaju izbori, a time ni poluge za ekstrakciju javnih resursa. Sluđeni puk treba držati u postojećem stanju što duže. Dolazak vlastitoj svijesti može biti poguban, kao na primjeru Nepala, Bangladeša, Madagaskara itd.

Izbori su već iduće godine. Do tada neće biti bitnih promjena. BiH će tavoriti, gušiti se u kriminalu vlastitih elita, otuđenju i otimačini institucija, eroziji društva i propasti države, a poslije njih… e, za to već valja baciti grah.