Sjećam se poslijeratne sintagme kojom je Bosna i Hercegovina pokušavala isprovocirati interes inozemnih investitora, sintagme o jeftinoj a sposobnoj radnoj snazi, kojom zemlja raspolaže. Ekonomska praksa i politika je, u međuvremenu, silom neprilika i nesposobnosti, promijenjena, pa BiH već dulje vrijeme ne nastoji privući inozemne investitore i ulaganja, nego doznake. Za privlačenje doznaka potrebno je ispuniti dva kumulativna uvjeta. Jedan je isljevanje sposobne i produktivne, uglavnom mlade, radne snage a drugi je osiromašenje društva zbog čega će srodnici u isljeništvu slati novce obiteljima u zemlji da skrpe kraj s krajem. Uglavnom su sve vlade u zadnjih barem dva desetljeća, a vjerojatno i u cijelom poslijeratnom razdoblju bile uspješne u ispunjavanju oba uvjeta, pri čemu mogu uzeti slobodu i proglasiti aktualnu najkreativnijom. Paradigma o sposobnoj radnoj snazi bila je posljedica predratnog obrazovnog sustava koji je proizveo brojne po tadašnjim kriterijima uspješne stručnjake i znanstvenike, a koji su vlastite sposobnosti kovali po bespućima i pustopoljinama prijateljskih nesvrstanih zemalja poput Libije, Iraka i sl. Iako se ne može baš govoriti o globalnoj konkurentnosti ondašnje radne snage, petrodolari su stizali.
Početkom devedesetih, oni koji nisu uspjeli pobjeći u osvit ili tijekom rata, koristeći stečene inozemne konekcije, ostali su doma i bili glavni argument kako imamo sposobnu radnu snagu. Taj argument pustili smo niz vodu poplavom fakulteta iza pojate, zatim narušavanjem obrazovnog sustava u kojem su javna sveučilišta, nekad crème de la crème društva, postala groblje neuspjelih političara, rasadnik budućih ambicioznih stranačkih analfabeta i aparatčika, mjesta prodaje doktorata i diploma, vrelo nastavnika koji od stranih jezika znaju jodlati s brda na brdo.
Već dugo nemamo ako smo ikad i imali niti jeftinu radnu snagu a novim propisom o minimalnoj plaći definiranoj na razini ili iznad Hrvatske kao članice EU, potpuno smo skliznuli niz zečju rupu, otišli s druge strane ogledala.
Ne stišava se, dakle, šušur oko minimalne plaće odnosno njezine visine od 1000 KM, koju je vlada FBiH u krnjem sazivu na prijedlog dopremijera s diplomom jednog od onih fakulteta iza pojate donijela na prepad i usred blagdanskog razdoblja. S jedne strane poslodavci i mali businessi vrište i najavljuju masovna otpuštanja a s druge strane sindikati pozdravljaju odluku kao dobronamjernu prema radnicima, jer će po njihovom podići radnički životni standard.
Prije nego donesem osobni pravorijek na zadanu temu, nekoliko crtica iz uklona ekonomske teorije. Naime, teorija nije jednoznačna i unisona kada je u pitanju koncept minimalne plaće. U tom smislu protivnici smatraju kako se minimalnom plaćom kao administrativnom mjerom društvu nameće trošak mrtvog tereta (deadweight loss), jer ako je primjerice utvrđena plaća od 1000 KM, a postoje oni koji bi htjeli raditi za manje i oni koji bi ih htjeli uposliti za manje i jedni i drugi su u tome onemogućeni administrativnom mjerom. Pri tome radnik ostaje bez posla i plaće a poslodavac bez radnika. Manjak poslovne aktivnosti koji time nastaje, te izostanak zarade za poslodavca i plaće za radnika smatra se troškom mrtvog tereta. Nadalje niske plaće obilježje su posebne demografsko-ekonomske skupine, onih koji tek ulaze na tržište rada. Obično su to mladi, koji prvi put traže posao i počinju skupljati iskustvo. S druge strane socijalno osjetljivi ekonomisti smatraju da država treba nametnuti minimalne plaće, jer je plaća cijena rada i kao takva podložna je zakonima ponude i potražnje pri čemu poslodavci imaju koncentriranu pregovaračku moć, monopsonsku poziciju, čime bitno određuju visinu plaće kao cijene rada. Međutim nisu uvijek oni koji plaćaju u dominantnoj poziciji određivanja cijene rada. Postoje situacije u kojima su radnici u monopolskoj poziciji. Oni koji u zadnje vrijeme trebaju majstora po kući za bilo što jako dobro razumiju o čemu govorim. Ne postoji dakle jedinstven stav struke oko toga treba li država uopće nametati minimalnu plaću, a još manje oko toga ako i treba na kojoj razini bi ta plaća trebala biti.
Kada je u pitanju odluka ili što već o minimalnoj plaći vlade FBiH, nekoliko je prijepora. Prvo uopće mi nije poznata forma propisa, obzirom da zakon nije, jer nije prošao parlamentarnu proceduru zbog labave ako uopće postojeće parlamentarne većine. Podzakonskim aktom se ova vrsta odluka nikada ne donosi, jer ona predstavlja bitan element društvenog ugovora na kojem počivaju temelji jednog društva. Dugo vremena iako se o njoj raspredalo, bitni elementi držani su u tajnosti, kao povjerljivi, umjesto da se o njima otvori stručna i javna rasprava.
Nadalje više je nego upitan timing odluke. Ovakvi se projekti, naime, najavljuju unaprijed, o njima se vode razgovori, održavaju tribine, sačinjavaju izvješća i kalkulacije, rade cost-benefit analize, te konačno donosi odluka i to ona koja je prolongirane primjene, od barem godinu dana, kako bi svi oni koji su njome pogođeni mogli učiniti prilagodbe.
Nitko, tako se barem čini u eteru, u javnosti ne dovodi u pitanje iznos minimalne neto plaće, odnosno raspoloživog dohotka za radnike, nego troškove koje će ovo povećanje izazvati zbog razmjernog povećanja doprinosa i poreza. Vlada se brani najavljujući subvencije za doprinose koje bi se isplaćivali kvartalno. Ova najava je suštinski duda varaolica, jer kvartalna subvencija znači da čak i u okolnostima u kojima će baš svi koji isplaćuju minimalne plaće dobiti subvencije, od njih se očekuje da kvartalno kreditiraju proračun i para-proračunske fondove. Naime porezi i doprinosi se plaćaju mjesečno uz isplatu plaće, a isplata subvencije bi trebala čekati kraj kvartala.
Kao razloge za donošenje ovakve odluke Premijer je iznio konkretnu situaciju u kojoj direktor navodno isplaćuje doprinose na minimalac a firma ima milijune KM više ne pamtim da li dobiti ili prihoda. Dakako da sličnih anegdota ima više, ali se propisi ne donose temeljem ekscesa ili anegdota nego temeljem projekcija i trendova. Ovaj, međutim, primjer pokazuje jednu drugu anomaliju. Naime vlasnik nekog posla ima interes sebi isplaćivati minimalac, jer su opterećenja na plaću više od 70%, a zaradu isplaćivati kroz dobit, jer je na istu porez svega 10%. Nadalje konkretan primjer ukazuje na još nešto. Naime ako direktor sebi isplaćuje minimalac, čime će imati manju osnovicu za mirovinu, da manje plaća za zdravstvo, kao i druge usluge javne države. Zašto se tako ponaša? Očigledno nema povjerenja u mirovinski sustav i jasno mu je da koliko god u njega uplaćivao ne može očekivati da mu se realno vrati uloženo. Kod liječnika svakako mora ponijeti kovertu ako želi tretman. Sve navedeno jasan je odraz nepovjerenja u institucije sustava i potpuni kolaps povjerenja u državu u koju se patrioti sa svih mindera kunu.
Kakve posljedice ove odluke možemo očekivati obzirom da je najavljeno da njene izmjene ili povlačenja neće biti? Manji poslodavci će, vjerojatno zaromnit, a oni veći će se prilagoditi. Veći broj radnih mjesta će biti ugašen ili kompenziran rješenjima iz područja robotike, digitalne ekonomije i sl, koji se vremenom amortiziraju, dok se rad mora kontinuirano plaćati, dapače njegovi troškovi s vremenom rastu. Tako će, primjerice blagajnice u tržnim centrima za koje pretpostavljamo da primaju minimalac biti otpuštene a njihov posao predan tzv self-checkout sustavima. Izvjesno je kako će najpogođenije biti radnointenzivne djelatnosti, one s niskim kumulativnim mogućnostima, male dodane vrijednosti itd. Nikakvi socijalni programi ili programi reedukacije nisu predstavljeni. Konačno plaća je odnosna kategorija. To znači da i oni koji nisu bili na minimalnoj plaći, tražit će da njihova buduća primanja odražavaju razliku u odnosu na minimalnu plaću kakvu su dosada imali. U protivnom njihov relativni dohodovni status se pogoršava.
Stoga ćemo kao posljedicu dobiti intenzivne inflatorne pritiske. Naime, troškovi rada će porasti, a time i fiksni troškovi poslovnih procesa, te kao posljedica cijena krajnjeg outputa. Kako je proračunska kasta najjača lobistička skupina u društvu, to je za očekivati kako će i oni uskoro tražiti povećanje plaća, ako im se ono već ne podrazumijeva kroz utvrđivanje osnovice za koeficijent, ako je ista vezana uz minimalnu plaću.
S druge strane imajući na umu kako se vlada samo u prosincu zadužila 250 milijuna KM putem emisije obveznica, inflacija će potpuno anulirati prinose investitorima na te obveznice, a isplatu po dospijeću za vladu učiniti jeftinijom. Ovaj trend banke su očigledno na vrijeme prepoznale, te izbjegle zadnje emisije obveznica čime su uskratile kreditno povjerenje vladi, pa su na investiranje u ove obveznice primorana javna poduzeća.
Još jedna kratka refleksija na izjave premijera o tome kako će se poslodavci morati odreći dijela svoje zarade u korist viših plaća radnika. Najmanje je za očekivati da će vlasnici poslova koji isplaćuju minimalne plaće odreći se svojih životnih navika i standarda te povećati plaće, da će prodati auto, odustati od ljetovanja, skijanja, jahte ili preseliti u manju kuću bez bazena a, s druge strane, platiti više radnika. Uostalom ni ministri se ničega ne odriču, a poslodavci troše svoje dok ministri troše naše.
Radnici uz izuzetak predsjednika sindikata s apanžom višestruko većom od najavljene minimalne plaće, uglavnom šute. Naučili su i znaju da ono što zvuči i izgleda predobro da bude istina obično i jeste tako, predobro da bude istina. Dileme s kojima se radnici svakodnevno suočavaju su da li raditi za poslodavca koji će prisvajati većinu dodane vrijednosti stvorene među ostalim i njihovim radom ili će raditi za državu koja će se na isti način ponašati. Izbor je većine očigledno minimalac i dio plaće u koverti, dakle rad za interese poslodavca koji ih plaća, dok od države nemaju baš nikakve koristi.
Evo i pravorijeka, minimalna je plaća nametnuta, teško je očekivati promjene. Nužno bilo još jučer ovakvu odluku ispratiti smanjenjem opeterećenja na plaću i na tj nalčin kako kaže Lady Margareth Thacher omogućiti ljudima da zadrže većinu svog novca, jer ipak je to njihov novac.
Na kraju budi mi dopušteno malo se i zaigrati. Obzirom da nije izborna godina kada se ovakve populističke mjere uglavnom donose, postavlja se pitanje svrhe, smisla, motivacije. Kad se javnost do ove mjere zabavi nekom temom, zastori nad minderima najčešće kriju stvarne interesne projekte koje javnost ne treba vidjeti. Kandidata je puno, vrijeme će kao i uvijek i na ovo dati odgovor.