Sivi nosorog

Šok i nevjerica, ponegdje i koja suza na licima europskih dužnosnika nakon izlaganja dopredsjednika, i izvjesno je budućeg kandidata za američkog predsjednika, Jamesa Davida Vancea na minhenskoj sigurnosnoj konferenciji, ali i istupa drugih američkih dužnosnika u javnosti. Ovaj šok dolazi nakon prethodnih nekoliko tjedana u kojima je administracija novog američkog predsjednika Donalda Trumpa uvela ili najavila niz ekonomskih mjera, poput carina drugim državama, izašla iz pariškog klimatskog sporazuma, zatim svjetske zdravstvene organizacije i najavila niz drugih neortodoksnih aktivnosti.

Nemam namjeru davati vrijednosne sudove oko izrečenog na minhenskoj konferenciji, ili učinjenog od strane Bijele kuće, niti se baviti utemeljenošću teza i postupanja nove administracije. Smatram kako su neke apsolutno na mjestu, a ne ulazeći u opravdanost izrečenog, vrijedi istaknuti kako svak' ima svoju istinu. Meni je ona kao i obično negdje u sredini, ili u svakom drugom izrečenom retku. Tema mog razmišljanja je staklena kupola pod kojom žive europski donositelji odluka, koji ne vide kako im se svijet pred očima mijenja i ruši, i koji se novoj realnosti i novoj normalnosti (new normal) nisu u stanju prilagoditi. Zbog toga ćemo svi mi koje njihove odluke afektiraju snositi posljedice. Zanimljiva je zapanjenost Europe u svjetlu činjenice da Trumpova administracija do u zarez čini ono što je najavila i što je u značajnoj mjeri već započela u prvom mandatu. Izvjesno je kako su očekivanja svijeta i osobito Europe da je nova paradigma u Americi, nastala prvim dolaskom Trumpa,suštinska anomalija koja će završiti i biti ispravljena Bidenovim mandatom. Treba se samo strpjeti, ništa ne činiti i pričekati. Izgleda, ipak, kako je upravo Bidenov mandat anomalija i labuđi pjev distorziranog liberalizma koji je otišao u potpunu dekadenciju i vlastitu suprotnost. Nema ideje toliko dobre koju pretjerana eksploatacija neće unakaziti. Ušli smo, izvjesno je, u vrijeme koje antički povjesničar Tukidid opisuje kao ono u kojemu snažni i moćni čine ono što hoće a mali i slabi trpe ono što moraju. Moglo bi se reći da je i do sada bilo tako, no barem su te aktivnosti zahtijevale autentikaciju i legitimizaciju međunarodnih foruma poput UN-a. Poredak zasnovan na ovim načelima koje su tzv.neoliberali podigli na razinu apoteoze na zalasku je, ponajprije zahvaljujući onima koji su ga dominantno i uspostavili, Sjedinjenim Američkim Državama.

Wilsonovsku doktrinu (američki predsjednik Woodrow Wilson u vremenu od 1913-1921) i pogled na međunarodne odnose u svijetu dolazi svome kraju. Ovom doktrinom Amerika, je svojedobno izašla iz vlastite zone komfora i utjecaja koji je bio limitiran na neposredno susjedstvo i postala globalni skrbnik poretka iniciranog nakon Prvog, a uspostavljenog nakon Drugog svjetskog rata. Upravo je Wilson prvi američki predsjednik koji je službeno putovao u Europu, inicirao uspostavu Lige Nacija kao preteče Ujedinjenih Naroda, i formulirao doktrinu međunarodnih odnosa koja je nakon drugog svjetskog rata nadograđivana. Svoj vrhunac doživjela je nakon pada berlinskog zida i Fukuyaminog „Kraja Povijesti“. Doktrinom se uz ostalo,smatralo, kako će ekonomski razvoj donijeti prosperitet, rast srednje klase a time i demokratske standarde u autoritarne države, ali i bivše kolonije, kako su granice nepromjenjive, kako su ljudska prava, osobito marginalnih skupina iznad prava šutljive većine. Prava marginalnih skupina neprijeporno narušena u prošlosti, podignuta su na pijedestal ne samo prihvatljivosti nego i poželjnosti. Odjednom je mainstrea mprvo postao passe, a zatim proglašen premašenim reakcionizmom koji sprečava društveni napredak. Unutarnji ostrakizam prema konzervativnom mainstreamu i vanjska potpuna otvorenost prema devijantnim skupinama narušila je društvenu tkaninu (social fabric) zapadnih država i društava, i proizvela nezadovoljstvo mainstream skupina.

Globalno, pak, ova ekonomska i politička paradigma, motivirala je prijem Kine u WTO, ali i razne obojene revolucije. Demokracija u Kini nije svanula, ali jeste ubrzani ekonomski razvoj i utjecaj kako u drugim državama tako i u međunarodnim institucijama kroz razvoj vlastite mekane moći (soft power, koncept harvardskog profesora Josepha Nyea kojim su SAD dugo vremena bez upotrebe oružane i druge prisile širile vlastiti utjecaj diljem svijeta koristeći ekonomske, medijske, kulturološke, tehnološke i druge poluge). Nadalje smatralo se kako se izvozom izborne demokracije i uspostavom vladavine prava, a osobito zaštitom društveno marginalnih skupina cijeli svijet može staviti pod kapu liberalne demokracije. Iskustvo je pokazalo kako je demokracija poslužila kao oruđe za dolazak na vlast represivnih autoritarnih i ekstremističkih režima, koji su nakon pokoravanja vlastitih dvorišta krenuli u ekspanziju, koristeći upravo tekovine tzv. neoliberalizma kao meki trbuh zapadne civilizacije. Konačno, globalizacija i gubitak suvereniteta država umjesto prosperiteta donio je rast nedržavnih toksičnih sudionika (non-state actors) koji koristeći moderna dostignuća, tehnološka, financijska, medijska i ina šire svoj utjecaj osobito među ekonomski i socijalno ugroženim neprilagođenim i neasimiliranim strukturama stanovništva i kreirajući društvene devijacije i nasilje na koji zapadne države u tzv. neoliberalnom misaonom okviru ne nalaze odgovor.

Je li onda čudna promjena paradigme? Ne, čudno je samo čuđenje stare dame Europe.

Kako je Zeitenwende ostao neprimijećen? Kako su silni instituti, izdašno financirani think tankovi po Europi toliko promašili, kako je Europa uza sve znakove pored puta, toliko nespremna za novu sigurnosnu, ekonomsku, geopolitičku arhitekturu svijeta. Kako je i zašto zabila glavu u pijesak na pojavu Sivog nosoroga na obzoru.

U osvit svjetske ekonomske krize Nassim Nicholas Taleb objavio je knjigu „Crni labud“ o katastrofama čije su posljedice toliko velike, rijetke i toliko nezamislive da ljudi nisu spremni s njima se suočiti jer uopće nisu svjesni njihova postojanja. Crni labud je rijedak slučaj čiji je utjecaj ekstreman, koji nije predvidiv, a koji u retrospektivi izgleda jasan i očekivan. Taleb smatra da oni koji pokušavaju predvidjeti crnog labuda ne shvaćaju njegovu suštinu, koja je upravo u tome što su takvi događaju nepredvidivi, odnosno nalaze se na krajnjim rubovima normalne distribucije. Dakle crni labudovi vrebaju onkraj naše mogućnosti predviđanja. No nama se nije dogodio crni labud već sivi nosorog kako pojavu imenuje Michele Wicker. To su događaji i prijetnje koje gledamo, a ne vidimo, ili svojevoljno ignoriramo. Sivi nosorog nije pojava koja odašilje slabe signale koji se teško raspoznaju, nego takva u kojoj smo odlučni signale ignorirati iz različitih razloga, a najčešće konformizma, sklonosti očuvanju postojećeg stanja ili onog što bi nazvali wishful thinking, odnosno prilagođavanja realnosti vlastitim željama. Pet je faza sivog nosoroga: 1. poricanje (denial), 2. odgoda odluke kao posljedica ljudske prirode, sustava i organizacije da nastoji očuvati status quo, 3. dijagnoza stanja u kojoj se konvencionalnim metodama nastoji odgovoriti na nekonvencionalne izazove, 4. panika koja nosi opasnosti ishitrenih i nepromišljenih odluka i konačno 5. akcija.

Europa je, rekao bih, trenutačno u stanju panike, jer je događaji prestižu brzinom u kojoj se, birokratizirana kakva već jeste,ne može snaći. Sustav odlučivanja u Europskoj Uniji mehaniziran je i prilagođen predvidivom okruženju, kako već neko vrijeme ne postoji.

Odluke se, u aktualnim globalnim okolnostima, donose kroz komunikaciju ključnih stakeholdera i decision makera, a ne kroz administrativne i birokratske procedure, tet-a-tet a ne na šalterima. Stoga se postavlja pitanje legitimnih sugovornika iz Europe sa SAD, ali i svijetom. Značajna je i aktualna, u tom kontekstu, reminiscencija na sintagmu Henryja Kissingera kada je na sugestiju da bi se oko nekih pitanja trebalo konzultirati s europskim saveznicima upitao koga nazvati ako želim razgovarati s Europom. No prije mogućeg odgovora na Kissingerovu dvojbu, riječ dvije o tome što se dogodilo u Americi

Ništa neočekivano. Naime iako su različite PR agencije predviđale neizvjesnu borbu do zadnjeg glasa za Bijelu kuću i koridore Capitola, puno preciznija bila su tržišta predviđanja (prediction markets) u kojima javnost stavlja novce kladeći se na određene, među ostalim, i političke ishode. Ova su tržištadavala značajnu prednost Donaldu Trumpu od nekih 70%. Dakle, javnost je govorila jedno, ali je novce uglavnom stavljala na Trumpovu pobjedu. Nadalje, Amerikanci su se na svojim izborima izjašnjavali za nastavak ili doktrinarnu promjenu paradigme, a zbog svekolike uloge SAD ti izbori afektirali su cijeli svijet, a posebno Europu. Izglasana je promjena, čiji su bitni elementi najavljivani kako tijekom cijele kampanje, tako i nagoviješteni tijekom prvog mandata Donalda Trumpa.

Odnos prema NATO-u, prema migrantima, neomerkantilizam u ekonomskom, očuvanje i promoviranje neokonzervativnih vrijednosti u ideološkom smislu, obilježja su te nove paradigme. Nije samo Europa nespremna na ove promjene koje su se dogodile, da parafraziram Hemingwaya, prvo polako a onda sve odjednom. Demokratska stranka u SAD također nema jedinstven odgovor, već zbog činjenice da je manjim, ali agresivnim interesnim grupama u svojim redovima omogućila primat, zbog čega je na rubu gubitka vlastitog identiteta, koji je desetljećima građen na odnosima sa sindikatima i interesima radnika. Teško će se u ovoj generaciji bez bitnijih promjena oporaviti od šoka, ali i unutarnjih podjela.

Nova pak administracija učinit će manje više ono što je najavila. NATO neće napustiti u formalnom ali hoće u sutinskom smislu, što pred Europu nameće nove sigurnosne i obrambene izazove. Osobno mi je vrlo zanimljiva potpuna zapanjenost izazvana posezanjem nove administracije za Kanadom, Greenlandom, ali i Panamskim kanalom, koje se nerijetko ocrtava hirovitošću. Ne samo da se ne radi o hiru,nego o pitanju od vrhunske nacionalne sigurnosti i ekonomskog interesa. Naime, više od dvije trećine transporta roba u globaliziranoj trgovini odvija se pomorskim putem,koji je posebno revolucionariziran 60-ih godina izumom tzv.kontejnerskog pakovanja. U tom smislu, imajući na umu,kako se polarne kape tope, kako će u dogledno vrijeme biti dostupni resursi zakopani duboko pod snijegom Arktika, vrijedi istaknuti kako su polarni pomorski putevi u ovom dijelu svijeta već otvoreni. Zemlja kao kugla, najuži obujam ima upravo u polarnim krugovima. Na jednoj strani sjevernog polarnog kruga kontrolu ima Rusija koja drži oko 24000 km obale, s druge strane su SAD, odnosno Aljaska, zatim kanadski dio polarnog kruga i pogađate Greenland kao najveća integralna teritorija u polarnom krugu. S druge strane panamski kanal prokopan je upravo američkim angažmanom, s namjerom bitnog reduciranja pomorskog puta između dva najveća zemljina oceana. Konačno postoje neke ideje da se pored Sueza koji je već značajno zagušen, što se posebno manifestiralo prije koju godinu nasukavanjem tankera Ever Given i posljedičnim poremećajima u lancima opskrbe, otvori još jedan pomorski prolaz između Crvenog mora i Mediterana. Taj prolaz, gle čuda, bio bi prokrčen blizu podučja Gaze.

Kontrola nad pomorskim putevima ključni je geostrateški, geopolitički ali i ekonomski izazov suvremenog trenutka, a ono što se često zapostavlja je činjenica da SAD nisu samo Atlantska nego i Pacifička država, koja ima ambicije i u trećem sve prohodnijem oceanu, Arktičkom.

Nedvojbeno je dakle da Europa ne može sama, da će i dalje imati određen odnos s američkom administracijom neokonzervativaca (Neocon). Otvara se stoga pitanje, tko su mogući sugovornici iz Europe. Na glavnostrujaškoj sceni Njemačke, Francuske a posebno u hodnicima birokratizirane EU, takvih nema. Mogući kandidati dolaze iz Poljske koja isijava pozitivne konotacije neokonzervativizma, koja u ovom trenutku ima najsposobniju vojsku u Europi i koja je na predziđu obrane zapadnog neokonzervativizma. Predsjednički izbori u svibnju u tom smislu neće u bitnom promijeniti poljski pogled na svijet. Drugi ozbiljan kandidat je Giorgia Meloni, također neocon, dolazi iz velike države, uživa veliko povjerenje u svojoj izbornoj bazi kao i u američkim neokonzervativnim krugovima, ali i zbog otklona prema ruskom ekspanzionizmu.

I to je to, barem za sad spala knjiga na dva slova.

Europa će se, summa summarum prilagoditi novim uvjetima ili će (p)ostati krava muzara koja će ekonomskom podređenošću i koncesijama plaćati sigurnosni reket.

Što će biti s BiH?

Nekoliko je mogućih scenarija, no prvo o postojećem stanju stvari.

BiH čekaju teški i neizvjesni dani. Naime već 30 godina država opstaje zahvaljujući američkom intervencionizmu koji se posebno manifestira kroz nerazmjernu ulogu veleposlanstva SAD i drugih institucija u Sarajevu naslonjenih na veleposlanstvo. Ono već dugi niz godina ima kolokvijalni naziv koji sugovorniku izaziva strahopoštovanje - „Ambasada“. Funkcionira kao četvrti stup moći, a u suštini prvi, kroz manje ili više diskretan utjecaj na političke, ekonomske ali i sudske procese. Dvije su, u tom svjetlu, imanentne posljedice nastupajućih promjena. Jedno je najava smanjenja djelatnog osoblja ali i operativne moći i snage „Ambasade“ i svih njezinih poluga, a drugo je potpuni izlazak BiH, ali vjerojatno i regije iz fokusa i interesa američke vanjske, ekonomske i sigurnosne politike. Daytonska BiH svakako je čedo demokratske administracije i predsjednika Billa Clintona, a uz drastičnu polarizaciju između dviju stranaka, neće biti prioritet nove republikanske administracije posebice ne u smislu intenziteta ali i smjera dosadašnjih politika. Europa kako sam prethodno naznačio ne može voditi računa niti o sebi, ima dovoljno unutarnjih sigurnosnih i ekonomskih, blago rečeno, izazova, ali i potrebu izgradnje vlastitih obrambenih resursa i ekonomske samoodrživosti a moguće i samodovoljnosti. U takvim okolnostima sigurno se neće baviti BiH.

Je li, onda, moguć regionalni gubernator, i tko bi to bio. Hrvatska, kao članica EU i NATO je najpozvanija, ali vjerojatno nije zainteresirana za intenzivnu ulogu u regiji, jer je iz nje jedva izašla i već 20 godina nastoji prekinuti svaku mentalitetsku vezu s nekadašnjim sunarodnjacima iz bivše države. Nekakvo mentorstvo bilo bi, moguće, prihvatljivo, ali puna odgovornost za zaraslo i zapušteno dvorište, kakvo je BiH je svakako uteg oko nogu, ili oko vrata kako se uzme. Konačno postoje i oni kako u Sarajevu, tako i Banja Luci, koji s podozrenjem gledaju na moguću ulogu Hrvatske i koji mjere i vrednuju svaki zarez koji dolazi iz Zagreba. U takvim okolnostima svaki pristup dodatno je usložnjen. Ostaje Vučić. Međutim ni njemu ne cvjetaju ruže, dapače čini se kako je blizu svome kraju zbog jedne generičke pojave kojoj se ishod ne samo u vremenskom nego i u kvalitativnom smislu ne nazire. Naime studentski prosvjedi koji su u svojoj osudi ujedini sve mainstream unutarnje i vanjske aktere po tomu obilježju jedinstveni. Prosvjede izvana ne podržava nitko, ni Amerikanci ni Rusi ni Europljani, dapače svi ih oprezno osuđuju, i time daju snažan pečati izvornosti i generičnosti pojave. Posebnu, rekao bih, zebnju izazivaju dvije stvari, jedna je potpuni izostanak prepoznatljivog lica protesta, a druga izostanak predvidivog ishoda, odnosno odgovora na pitanje što je endgame. To ne zna nitko i svi su oko toga zabrinuti. Jedino je jasno da je Vučić u sudačkoj nadoknadi. Još jedno obilježje prosvjeda vrijedi istaknuti, a to je poziv ili zahtjev za depersonalizaciju instrumenata odlučivanja, koji je sušta suprotnost onome što se na globalnoj sceni događa. Naime, prosvjednici koje je Vučić pozivao na razgovor odbijaju susret uz obrazloženje, nisi nadležan. Njihova je deklarirana želja da institucije rade ono za što su nadležne i odgovorne. Kada će proglasiti da je tomu doista tako, nitko ne zna. No to je značajna poruka i za BiH u kojoj se samoproglašeni lideri sastaju po kafanama i buregdžinicama i dogovaraju što će i kako raditi institucije u kojima oni nikakvih nadležnosti nemaju. Gubernatora, ukratko, ni na vidiku.

BiH je kroz prošlost naviknuta da za nju odluke donose drugi. Veći dio povijesti Porta, zatim Beč, pa Beograd, a zadnjih 30 godina tzv. Međunarodna zajednica. Istodobno domaći tzv.lideri posvećeni su ekstrahiranju resursa, kako domaćih, tako i onih iz međunarodnih izvora istodobno bacajući suzavac sluđenoj javnosti stalnim fingiranjem sukoba. Da je BiH do sada, u zadnjih 30 godina, probala sva administrativno-pravna i politička uređenja koja se u javnosti spominju, s entitetima, bez entiteta, regionalizaciju, kantonizaciju i sve druge i svakom od njih dala neko vrijeme kroz proces društvenog pokusa, nešto bi dosad već našla što funkcionira. Na žalost nije probala ništa, pa čak niti provesti do kraja ono što je usvojeno u Daytonu. Dakle, pravi suštinski društveni ugovor koji neko društvo drži na okupu nikada nije ostvaren, nije ga se ni pokušalo tražiti. Stoga, na žalost, bez pravog skrbnika izvana, bez minimalnog unutarnjeg konsenzusa, uz tzv. lidere na razini šatorskih galamdžija ili feudalnih vladara, javnost zabavljenu političkim realityjima, bez postojećeg društvenog ugovora, čekaju mogući novi sukobi makar ograničenog karaktera. I druge stvari govore tome u prilog, velika ekonomska i socijalna nejednakost podiže temperaturu nezadovoljstva, samo je pitanje prema komu će bunt biti usmjeren, tu je i pravilo palca (rule of a thumb) koje kaže da se na brdovitom Balkanu svakih 30-50 godina događaju brutalni sukobi. Timing je dakle odgovarajući... Sivi je nosorog je u BiH nakon 30-ak godina opet na obzoru...

Ne, nije mi ideja biti doomsayer ili zloguki prorok, nego umjereni realist. S obzirom na to da se donositelji odluka ne mogu promijeniti jer su drukčije kodirani i formatirani, na javnosti je da promijeni njih, ili se okrene sama protiv sebe, kroz unutarnju imploziju, instrumentalizirana i sluđena od strane lokalnih opsjenara. U svakom slučaju u zraku se opet osjeti pepeo...

Zaključujem ovaj tekst ne hudim proroštvom nego upozorenjem preuzetim od pramajke američkog konzervativizma Ayn Rand. Možete ignorirati realnost, ali ne možete ignorirati posljedice ignoriranja realnosti.