Ubojstvo Brune Bušića ili čin političkog zla koje se boji riječi više nego oružja

Ante Bruno Bušić rođen je 6. listopada 1939. u Donjim Vinjanima kraj Imotskoga. Bio je dijete siromaštva, ali i one neobične vrste siromaštva koje u čovjeku rađa prkos, svijest i volju da se nikada ne pokori.

Još kao gimnazijalac pokazivao je bunt i smisao za slobodu, i to ga je stajalo. Bio je izbačen iz škole 1957. zbog političkih stavova, obilježen kao nepodoban, kao onaj koji misli previše. Takvi su tada bili opasni.

Završio je gimnaziju u Splitu, a zatim diplomirao ekonomiju u Zagrebu, gdje se zaposlio u Institutu za historiju radničkog pokreta koji je vodio Franjo Tuđman.

Tu, u samom srcu sustava, Bušić počinje razumijevati njegovu prazninu. Piše, istražuje, čita, sve više vjeruje da povijest kakvu mu serviraju nije istina. U Hrvatskom književnom listu i kasnije u Hrvatskom tjedniku otvara teme o kojima se nije smjelo govoriti, o žrtvama, o identitetu, o narodu koji živi kao da ne postoji.

Njegovi tekstovi nisu bili pamfleti, nego misaoni udarci, jasni i teški, ispisani perom čovjeka koji zna da riskira sve. Kad je 1971. došlo Hrvatsko proljeće, Bušić nije bio ni vođa ni strateg, ali bio je savjest pokreta. Zbog toga je uhićen, osuđen i zatvoren u Staroj Gradiški.

Kad je izašao, život mu je postao nemoguć. Nisu mu dali da radi, pratili su ga, tukli, isljeđivali, i na kraju i natjerali u egzil. Otišao je 1975., najprije u London, potom u Pariz. U tuđini se nije smirio.

Nastavio je pisati, sad za emigrantski časopis Nova Hrvatska, i brzo postao glas najobrazovanijeg, najzrelijeg dijela hrvatske političke dijaspore. Njegove misli bile su oštro artikulirane, ali prožete nekom mekoćom, gotovo pjesničkom vjerom u narod.

Nije zazivao rat ni osvetu, nego dostojanstvo. Bio je uvjeren da se hrvatska sloboda može i mora izboriti riječju, istinom i moralom.

Inspirirali su ga europski mislioci, osobito oni koji su u ideji slobode vidjeli ljudsku sudbinu: Bernanos, Camus, pa i hrvatski moralisti, Cesarić i Šegedin. Ipak, njegov ton bio je vlastit: romantičan, a hladno jasan.

Znao je da svaka velika ideja dolazi s cijenom, i nije bježao od toga. Pisao je o Hrvatskoj kao o biću, ne o državi, o zemlji koja pati, ali diše, i koja će, ako preživi duh, jednog dana imati i tijelo.

Na današnji dan, 16. listopada 1978., oko 23 sata navečer, taj duh je ušutkan. Bruno Bušić ubijen je u Parizu, ispred zgrade u koju se vraćao. Ubojica ga je čekao, prišao mu s leđa i ispalio nekoliko hitaca.

Dva su ga pogodila i bila dovoljna. Iako se gotovo sa sigurnošću zna da je iza atentata stajala jugoslavenska tajna služba, ime onoga koji je povukao okidač nikada nije otkriveno. Bio je to čin političkog zla koje se boji riječi više nego oružja.

Bušić je pokopan u Parizu, a 1999. njegovi su posmrtni ostaci preneseni u Zagreb. Na grobu su ispisani Cesarićevi stihovi o trubaču sa Seine, stihovi koji odzvanjaju poput tihe ironije: ubili su trubača, ali pjesmu nisu.

U vremenu koje je došlo poslije, Bruno Bušić postao je više od čovjeka, postao je simbol. Njegove rečenice, sabrane u knjizi Jedino Hrvatska, i danas zvuče svježe, jer nisu nastale iz ideologije nego iz uvjerenja. Nije pisao da bi bio vođa, nego da bi čovjek u ovoj zemlji opet imao čast misliti.

Danas, gotovo pola stoljeća nakon njegove smrti, Bušićev lik lebdi između stvarnosti i mita. Možda zato što je njegova smrt bila ono što bi on sam nazvao logičnim završetkom života posvećenog istini. A možda zato što u zemlji koja se još uvijek traži, njegov glas, tih, jasan i sam, i dalje zvuči kao jedini koji se ne prodaje.