Što je pogrešno u tome da rukometaši slave srebro Hrvatske i diljem BiH

Ništa. Ovaj tekst bi mogao imati samo jednu riječ: ništa. Doslovno, u tome nema ništa pogrešno, a evo i zašto. Pojedini komentatori na društvenim mrežama potežu to pitanje govoreći kako je, kao, nešto pogrešno u tome, pa čisto da im odgovorimo.

Prvo: U BiH žive i građani hrvatske nacionalnosti koji vlastitim izborom navijaju za hrvatsku reprezentaciju, bilo u rukometu, nogometu ili kojem god sportu.

To je pravo tih ljudi i ne postoji sila koja im ga može oduzeti. Na stranu da je uopće apsurdno što bi im to pravo netko htio oduzeti, jednostavno, ne može. Koliko god to htjenje bilo veliko.

Druga stvar, ako je neki od sportaša rođen u nekom mjestu u BiH, a danas nastupa za Hrvatsku, to govori o njegovoj, da se ne lažemo, iznimnoj kvaliteti. Nije lako biti rođen u Ljubuškom ili Jajcu pa postati konkurentan u nečemu što se zove reprezentacija Hrvatske.

Taj čovjek u svom mjestu očito vrijedi i ima neke zasluge. Njemu njegovi sumještani ili sugrađani vjeruju, podržavaju ga, i slave s njim njegov uspjeh tako što mu naprave doček nakon velikog uspjeha na nekom turniru. Mogli smo to vidjeti 2014. u ranu jesen u Međugorju i u nemomčadskom sportu nakon što je Marin Čilić osvojio US Open. Isto tako, mogli smo to vidjeti i 2018. u Kraljevoj Sutjesci kada je doček priprmeljen Dejanu Lovrenu nakon fenomenalne epizode Hrvatske u Rusiji.

Netko će reći: Ali zašto netko rođen u BiH navija za Hrvatsku, a ne za BiH? Odgovor je jednostavan: Zato što mu se može.

Nemoguće je zabraniti ljudima za koga će oni navijati, nemoguće je jedan narod, tu pokretačku silu, u pravom smislu te riječi, natjerati da on o točki A razmišlja na način kako bi to želio netko iz Hrvatske, Srbije, Engleske, Novog Zelanda...

Karačić, Mandić, Martinović i ostali... Sve su to dečki koji su rođeni u BiH. Građani su hrvatske nacionalnosti, igraju za Hrvatsku i kada s tom Hrvatskom ostvare neki uspjeh, onda je prirodno i logično da u svom mjestu ili gradu proslave taj uspjeh. Jer je on i njihov. Koliko je i hrvatski.

Stoga, odgovor na pitanje iz naslova je ništa. Nema, dakle, apsolutno ništa sporno. Oni koji će se praviti da to ne vide samo će bezveze gristi vlastitu jetru. Njih, doduše, ne zanimaju uspjesi: ni hrvatske reprezentacije ni građana hrvatske nacionalnosti u BiH. Njima na kraju krajeva ostaje jedno veliko: ništa.