Prije 8 godina umro je Slobodan Praljak: Jesu li, oni koji su trebali, od njega išta naučili?

Slobodan Praljak, umirovljeni general Hrvatske vojske i bivši zapovjednik HVO-a, umro je 29. studenoga 2017. u Haagu nakon što je, u sudnici Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, popio tekućinu za koju se kasnije ispostavilo da je bila otrov. Njegove posljednje riječi, da on nije ratni zločinac i da odbacuje presudu, odjeknule su kao dramatičan kraj dugogodišnjeg procesa koji je obilježio njegovu kasnu životnu putanju.

Ta praizvedba, ispostavit će se, prva i jedina, koja je snažno potresla hrvatsku javnost i mnoge koji su ga poznavali, ostala je duboko urezana kao simbol njegovog prosvjeda protiv presude koju je smatrao nepravednom.

U interpretacijama koje su se razvile unutar dijela hrvatske javnosti, taj čin često se opisuje kao očajnički potez čovjeka koji je osjećao da više nema drugog načina izraziti svoje protivljenje i uvjerenje u vlastitu nevinost.

Uklanjanje stigme

U takvom tumačenju, njegov čin poprima i svojevrsnu sokratovsku dimenziju kao čin pravednika koji, kako govore njegovi pristaše, u trenutku kada su mu sve druge mogućnosti bile uskraćene, poseže za krajnjim, samosatirućim prosvjedom ne bi li skrenuo pozornost na ono što je smatrao povijesnom nepravdom. No, zašto je on to napravio?

Je li taj čin bio samo puki prkos, odraz svojevrsnog histrionskog poremećaja ličnosti, ili, možda, jedan zalog za budućnost? Nije li Praljak svojim činom Hrvatima iz BiH htio poručiti: 'Ne predajte se u svojoj političkoj borbi', a službenom Zagrebu: 'Stani uz naše ljude dolje'.

Praljak je rođen 1945. u Čapljini, u obitelji u kojoj je njegov otac, djelatnik tajnih službi bivše države i jaka autoritarna figura, snažno obilježio njegovo odrastanje. Praljak je studirao na više fakulteta u Zagrebu, od filozofije do inženjerstva, a potom i filmsku režiju na Akademiji dramske umjetnosti. Prije rata radio je kao kazališni i televizijski redatelj, ostavljajući trag u kulturnom životu kasne Jugoslavije.

Raspad države i početak ratova ranih devedesetih promijenili su mu životni kurs. Zahvaljujući snažnom osjećaju odgovornosti prema hrvatskom narodu u BiH, napustio je kulturni milje i pridružio se hrvatskim obrambenim strukturama.

U HVO-u je obnašao visoke zapovjedne dužnosti, a pristaše ga i danas opisuju kao čovjeka koji je unatoč ratnim okolnostima inzistirao na održavanju humanitarnih koridora i pomagao u organiziranju konvoja za muslimansko stanovništvo, i to u trenucima kada je hrvatsko-muslimanski sukob bio na svom vrhuncu.

Upravo taj segment njegove biografije često se ističe kao argument onih koji tvrde da je njegov ratni put bio daleko od jednostranog i da se u složenosti rata ne mogu zanemariti ni oni trenuci u kojima je riskirao kako bi pomogao drugima.

Nakon rata obnašao je različite dužnosti, uključujući i one u hrvatskom Ministarstvu obrane, ali je 2004. završio pod optužnicom Haškog suda u predmetu vezanom uz događaje u Herceg-Bosni. Praljak je tijekom suđenja dosljedno odbacivao krivnju i uporno, često emotivno, ali strogo činjenično, branio ulogu Hrvatske i HVO-a u ratu u BiH.

Njegovi istupi pred sudom bili su obilježeni prkosnom retorikom, opsežnim izlaganjima i pokušajima da na dokumentima i svjedočenjima rekonstruira istinitu verziju povijesti.

Presuda 29. studenog 2017., kojom je potvrđena njegova osuđujuća kazna, bila je kulminacija njegovog dugačkog sudskog puta. U trenutku kada je shvatio da žalba nije usvojena, posegnuo je za činom koji je postao jedan od najdramatičnijih trenutaka u povijesti međunarodnog kaznenog ali i pravosuđa općenito.

Smrt Slobodana Praljka ostavila je dubok trag u hrvatskom društvu i otvorila brojne rasprave – od onih o njegovoj osobnoj odgovornosti i presudi, do onih o simboličkom značenju njegovog čina. S jedne strane međunarodna pravosudna presuda, s druge strane narativ dijela hrvatske javnosti o očajniku koji je, uvjeren da mu je uskraćena pravda, posegnuo za najekstremnijim oblikom prosvjeda.

Ništa se nije promijenilo

Osam godina nakon Praljkove tragične smrti, gotovo ništa se nije promijenilo: Politički akteri na sceni su isti, Hrvati i dalje imaju iste probleme, u vlastitoj ih se, naime, državi ponižava i pretvara u građane drugog reda, a reviziju za presudu čija je svrha moralna osuda cijelog naroda nitko niti ne spominje. Makar prigodničarski. Osnovna ljudska i politička prava Hrvatima se zatiru, a ništa od toga ne bi trebalo biti realnost, odnosno, ne bi se smjelo pristati na takvu realnost bez pružanja otpora.

Onakve vrste otpora kakvu je upravo Praljak pružio u Hercegovini prilikom zauzimanja JNA vojarne u Čapljini ili tijekom Lipanjskih zora kada su srpske i JNA snage naletjele na prvi ozbiljniji otpor.

Hrvati u BiH, osam godina nakon Praljkovog tragičnog čina, kao da se nisu makli s mjesta. Čeka se da vrijeme prođe, održe se izbore, popune se ministarska, agencijska i druga uhljebnička mjesta, a cijeli jedan politički narod kao da hoda obezglavljen, tumarajući gotovo pa u antički tragičnoj svakodnevnici.

Postavlja se, stoga, važno pitanje: Ima li u hrvatskom narodu u BiH još imalo volje i želje za otporom nepravdi ili će na kraju ispasti kako je Praljkov čin bio uzaludan?!