Humovanja Veselina Gatala: Liberalni idiotizam

Ušao sam u restoran u jednom tržnom centru. Imao sam kojih dvadesetak minuta, taman za kafu i cigaretu. Odvojio sam i par maraka za kafu, cigarete sam imao. Vidio sam da na stolu nema pepeljare. Nema veze, pomislih, tražiću od konobara da mi donese. Nisu sve pepeljare mogli odnijeti studenti.

Nakon konstatacije da neme pepeljare, utvrdih da nema ni gostiju. Od više nego stotinu mjesta, zauzeta su bila 2 – 3. I moje treće ili četvrto. Pomislih da je neki blagdanski praznik. Jer, u ta doba je restoran obično bio pun. Tad vidjeh kako jedan gost ulazi, sjeda za sto i okreće se oko sebe. Nakon kraćeg razgovora s konobarom, uzima stolicu i iznosi je vani, prema parkingu.

Onda se vratio po pripadajući sto. Iznio je i njega. Konobar je podigao obrve i pošao za njim. Donio je kafu, i meni i njemu. Meni unutra, njemu vanka. On je, za razliku od mene, izvadio cigarete, stavio kutiju ispred sebe, uzeo jednu i zapalio je. Napolju. Van kafane. 

Tad se prisjetih dnevnika od sinoć. Zabrana pušenja… Kazne, novčane, žestoke. Za pušaća gadne, za objekat drakonske. Kao za pedofiliju ili ubistvo bez predumišljanja, kao za nasilje ili gaženje pješaka ako si bogataški sin. 
Nije mi se dalo nositi stolice i stolove da bih zapalio cigaretu. Popio sam gorku crnu tečnost i zapalio cigaretu u autu. Odmah sam se zapitao je li dopušteno pušiti u automobilu i kolika je kazna. Jesu li sjedišta u autu pasivni pušači? Hoće li mjenjač dobiti rak korpe mjenjača ako ja budem dimio u autu?

Iskreno, znam puno više nepušača s rakom pluća ili mrtvih od istog, nego pušača. Od pasivnog pušenja? Izgleda da je to pasivno pušenje grđa od aktivnog….

Sjetih se jedne reklame na RAI. Zapravo, parodije. Antireklame. Trojica u kinu. I drugi, ali o njima se radi. Od njih samo jedan izgleda normalno. Dva očito imaju žestok problem. Jedan se, čini se, raspada od AIDS-a ili kakve još gore spolno prenosive bolesti. Po sebi ima čireve i rane, Sav je pokriven bolnim mjestima. Drugi je, očigledno, težak narkoman. Isušen i nervozan. U mraku kina zagrijava heroin, veže gumom nadlakticu, puni špric i ubrizgava si tu nesreću u venu. Otima mu se uzdah olakšanja, ljudi ga zabrinuto gledaju, bez osude, samo sa saosjećanjem.

A treći, ovaj koji izgleda normalno… On vadi kutiju s cigaretama. Vadi jednu i stavlja filter u usta. Vadi upaljač i pokušava približiti plamen cigareti…
U reklami, ili antireklami, ovaj koji umire od AIDS-a prodere se, bukvalno vrisne : „Šta to radiš, budalo! Truješ nas sve!!!“. Drugi se budi iz narkomanskog behuta i sa zgražanjem se izdere na neuspješnog pušača: „Govno jedno! Hoćeš da nas sve pobiješ…!?“. Svi u kinu se okreću čovjeku koji je pokušao zapaliti cigaretu. Osude sa svih strana. Pogledi prepuni mržnje i prekora.

I, cigareta se vraća u paklo. Upaljač u džep. Graja oko pušača se smiruje. Tek poneki neprijateljski pogled podsjeća pušača da je osujećen u pokušaju ubistva mnoštva u kino sali.

Pa se pitam, je li duhan najveći neprijatelj Bosne i Hercegovine? Kocka se promovira na Tv. Alkohol se zdušno reklamira. Kocka nije čak ni nešto oporezovana. Alkohol nema akcize kolike imaju cigarete. Litijumske baterije u autima uzimaju već svoj danak. 
Kako god, duhan je najgori neprijatelj građana BiH. Kad zadnji stanovnik BiH prestane pušiti, zemljom će zavladati mir i blagostanje…