Humovanja Veselina Gatala: Jedna priča o Džoniju

Branimir Džoni Štulić je bio neizostavan dio mog djetinjstva. Neka djeca su slušala Lošu, Dinu Gremlina, Zabranjeno Pušenje… Džonija sam volio jer je dobro svirao gitaru i govorio nam kroz pjesmu. Na čistom hrvatskom, ne na ovom zrakomljatno – boljitnom. Nije svirao kao Jimmy Hendrix ili Alvin Lee, ali ipak dobro. Jako dobro. Jednom je u Zrinjevcu odsvirao Bumbarov let na akustičnoj, ali to nije ova priča. Ovo je priča o Džoniju, Han Pijesku i Drugu Titu.

Kad sam bio dječarac, nisam baš razumio pjesmu „Kamo dalje rođače“, ali sam nekako osjetio da se radilo o Najvećem Sinu naših naroda i narodnosti. Tek 2086 saznah, kad sam u JNA, te 1985, tačnije u Lukavici, imao ozbiljan sukob s poručnikom Ajnadžićem. Nisam bio neki vojnik, skidali su mi činove zbog brijanja na ćelavo i puštanja brade na redovnom odsustvu, ali nisam bio ni najgori. Nisam pravio probleme. Samo nisam dao da Šiptarima psuju mater i da ih maltretiraju. Onaj belaj u kantini neću ni pominjati, sitnica je to.

Elem, poručnik Nedžad A. je počeo mlatiti vojnika u naletu straha, ovaj je ispalio signalnu raketu ispod njegovog pazuha. Igrao se pištoljem. Ja sam se sa svojih tada 90 Kg umiješao i… On, Nedžad, reče da biram gdje ću u prekomandu, po kazni, da biram između Ustikoline i Han Pijeska. Rekoh „Han pijesak“, nemajući pojma gdje je i šta je, da prostiš, to.

Mala postaja. 10-ak vojnika. Samo straža i neki vojni materijal. I priča da je tu vojsku služio Johny Štulić… Pješčana pustinja iz koje se probijala žilava trava… Na jednom krevetu spavaone je čak pisalo, rezbareno na bijeloj boji zarđalog kreveta, „Džoni“.

Bljesci spoznaje me udariše rafalno. Vidjeh odjednom trorogu krunu kako viri iz pijeska. Vojnička kapa je, gledana sprijeda, izgledala kao maslinasto – zelena kruna na glavi na pijesak poleglog vojnika. Iz pijeska vire krunisane glave. Što to rade? Prde u prašinu.

Tito je u ta doba kad je pjesma nastala, živ i s obje noge, putovao Galebom po svijetu. „Blindirani brodovi vozili te na četiri strane“. „Biće bolje rođače, skini medalje i napuni sale“. Ostavljene djevojke, narkomani i bludnice, uzdaju se u tebe“. Sve je bilo tu, čitava slika obojena i nacrtana riječima. To sa krunisanim glavama upotpunjavali je isfragmentirano djelo. Rekoh u sebi „Hvala poručniče za ovu spoznaju. Tvoja odvratna njuška mi je dala vrijedno prosvjetljenje“.

Saznah tad, definitivno, još nešto. Džonija nije bilo briga da li ćemo shvatiti šta znači „O moj Bože, koliko demagogije, sustavno poređane artiljerijske salve i koliko pokvarenosti treba da se izlije pred naše noge i koliko pokvarenosti treba da se izlije pred naše noge da bi se otkrila do neprepoznavanja dovedena suština prevare“. Saznali smo. Prekasno, ali smo saznali.

Ispalo je da su me odmah vratili iz Pijeska. I to sutradan. Činilo se da im je opet zatrebao „plavi“ da ga ganjaju po Kalinovku. I jeste. Opet je neki oficir trebao polagati za čin. Bio sam, naime, mlad i neuhvatljiv. Ne i nepotkupljiv. Ako bi mi oficir predložio da mi dadne koju gajbu piva da počastim sebe i vod, nacrtao bih se na određenoj koti… Trebalo je samo doći po mene i terorističku ekipu.

Usput, da sam išao u JNA poslije faxa, završoo bih, najvjerovatnije mrtav, u onoj koloni koju su „raja“ rešetala dok se, bez oružja i municije, izvlačila iz Lukavice… Ali, to nije ova priča.