Humovanja Veselina Gatala: Čežnja za dosadnom rutinom

Psi i ljudi su slični. Zato se dobro razumijemo i slažemo. Ne samo da smo kompatibilni, već se i nadopunjujemo. Moj Akkela čuje i miriše bolje od mene. Bolje od mene procjenjuju ljude. I hrabriji je od mene. Nepopustiljiv i nepotkupljiv. Samo djecu podnosi bez rezervi i sumnji.

Dudek je manji i crn. Ima skoro dvije godine i plaši se svega. Kad se začuje pucanj, Akkela juri prema izvoru zvuka, prema opasnosti. Dudek podvija rep i juri prema kući, otvara vrata šapama i juri unutra. Ne zna vrata zatvoriti, doduše…

Oba vole rutinu. To im je zajedničko. Vole jesti u isto doba dana. Akkela mora jesti prvi inače imam konflikt u dvorištu. Akkela brzo to riješi, ali ne volim da im dam povod za nered. Kad izađem, moraju stati dok im ja ne kažem „voljno“. Tek onda počnu juriti kao bez glave oko kuće.

Nekad sam prezirao ljude koji se ujutro bude, kao moji starci, idu na posao i vraćaju se u isto vrijeme, jedu, spavaju posljepodne, uveče gledaju ona dva programa na Tv i odu spavati. Pitao sam se kako to mogu. Oni su to zvali „red“. Ono što smo mi, dječurlija iz zgrade željeli, bio je nered.

Išli smo i mi ujutro u školu. Neki od nas bi otišli na kafu, u Pepi ili u Maderu. Ja sam imao prekoviše neopravdanih pa sam imao vladanje „zadovoljava“. Ali sam imao sve petice pa me nisu izbacili iz škole. I da, nosio sam sve knjige u školu. Nije mi se dali vaditi ih i slagati u torbu, pa sam nosio sve.

Zašto vam ovo pričam? Pa eto. To je bio „red“.

Vojska, JNA, bila je posebna priča. Ustajanje u ista doba, fiskultura na mrzlom tlu kasarne u Lukavici, doručak, obuka, ručak, posljepodnevna nastava, večera… I čekanje vikenda da se može u Sarajevo na ćevape. Ćevapi i trešnje, naime, nisu tad bili tako skupi.

Vremena do rata i nije puno bilo. I živilo se dobro. Zarađivao sam „preko studentskog“ toliko da sam mogao kupiti 1700 Kg banana svaki mjesec. Mogao sam kupiti stotine porcija ćevapa. I svi su, manje – više, imali. Zato sam siguran da siromaštvo n rađa ni rat ni nered. Mislim da je ta „dobrina“ bila uzrok nereda. Čovjek koji radi da bi preživio, nema mjesta u danu da misli kako će napraviti neki nered.

E, onda je reda nestalo. Ljudi su se počeli ponašati kao lasice u kokošinjcu. Gledao sam s prozora kako otac, majka, djeca i stara baka, pljačkaju samoposlugu. Svako je gonilo pred sobom kolica i trpalo čips, smoki, slatkiše, deterdžente, gaće, cigarete, i u turama odvoze negdje. Ti su danas vjerovatno „poduzetnici“ i „uspješni“. U neredu koji je nastao, sve je odjednom postalo vlasništvo onog koji je bio dovoljno bezobrazan da zanemari red i skrupule, da izbjegne savjest i inhibicije. Nije bilo onih koji bi strijeljali za krađu u vrijeme rata. Hm, pitam se da li je toga zaista bilo u proteklim ratovima ili je to samo bila partizanska legenda u koju smo povjerovali kao što smo vjerovali da je Luks popio u Drvaru metak umjesto druga Tita.

Tu smo svi, uključujući i mene, zavoljeli red. Život se nekako smirio, kao voda u čaši. Ponovo smo stekli navike, samo što sad umijemo cijeniti rutine koje su nam nekad bile mrske i dosadne.

Ali, neki su iskoristili to što smo više počeli cijeniti red i bojati se nereda. Ponijela ih je „dobrina“, kao nas pred rat. I ne znam baš kako, ali svoj nered, bijesnu vožnju, milionsku pljačku, uspostavili su kao red i mir. A za njihov red, dovoljno je uplašiti podanike neredom…