Humovanja Veselina Gatala: Bespuća glazbene zbiljnosti

Ja sam bio uvjeren da će Jura Stublić biti hrvatski Baja Mali Knindža. Kmeca i ja smo ga gledali kako na tenku pjeva „E moj druže beogradski“. Kvalitetno drogiran, sa sunčanim cvikerima na očima i nevezanim šljemom na glavi, pjevao je na play-back.

Vidjelo se da baš i nije svjestan gdje je dok mu se glava njihala tamo – ’vamo a T-55 poskakivao na neravnom drumu. Tekst i nije bio nešto, ali je imao notu žalovitosti zbog svijeta koji nepovratno nestaje.

Ali, u neka doba sam shvatio da je Jura isuviše mekan za to da bude hrvatski Baja. Osim toga, pao je u nemilost zbog one pjesme „Ej gangsteri iz Čikaga“ u kojoj se pronašao tadašnji politički vrh Hrvatske. Politički vrh, znate, ne oprašta.

Jura nije bio toliko dubok i jak kao Džoni. Nije imao tekstove koji bi se urezali u korteks, nisu mu misli ostajale u glavi konzumenta bez obzira na politiku i strahove. Jednostavno je pometen sa scene. Kod Džonija politika to nije uspjevala, slušaju ga i petnaestogodišnjaci danas. Bio je jači i od Jugoslavije, od ovoga i kad ga nema tu, jači je.

A onda smo vidjeli Thompsona. Marko Perković Thompson je izašao naTv naoružan do zuba, mega naoružan i okičen, nimalo napušen, prilično zapušten i pun različitog oružja i streljiva. Redenici 7,9, oni za mitraljez, puška 7,62 bez rapa, skračena lupara… Grleni glas, odnekud iz vrata, pjevao je o Čavoglavima. Nisam siguran da su Srbi ikad skontali gdje su te Čavoglave ali Thompson je postao najveća hrvatska domoljubna glazbena zvijezda.

Za razliku od Srba, Hrvati su iz više razloga prigrlili Thompsona jače i žešće nego Serbsi Baju Malog. Muzika jednog je bila slična glazbi drugog, ali kod Srba Baja nije poslao Mainstreeam. Doduše, Srbi su imali više istorijske ikonografije tako da im Baja i nije bio baš toliko bitan da postane jači dio ikonografije i tadašnje muzičke scene. Imali su folklora i tradicije dovoljno da Baju ostave slušateljima narodnjaka i patriotskog popa.

Zato mediji Baju baš i ne prate. Ne prate mu tekstove i malo ko se buni protiv njega. Nije toliko „inn“, nema prevelik mač koji ne može podignuti a pogotovo vitlati njime. Nosi narodnu nošnju a ne traperice i majicu. Ne mogu se mladi ljudi baš poistovjetiti s njim.

Thompson je, bez obzira na sličnost tekstova i motiva, sav „zapadan“ i „cool“. I ima verziju koja je dosta slična Bregovićevoj. Tradicija i r’n’r. Moram priznati da mi se sviđa pjesma „Sude mi“ i „Vjetre s Dinare“. Ostale mi i nisu nešto. Doduše, ne slušam ni Baju…

Thompson treba Hrvatima. Baja baš i nije neophodan Srbima. Srbi nisu u EU. Još imaju svoju valutu a Bruxelles im ne kroji zakone. Nemaju toliku potrebu da se brane pjesmom od neumitnih liberalnih promjena. Za to imaju Beogradski Sindikat i ostale koji se slušaju čak manje nego Baja Mali Knindža.

Ne znam otkud tolika pomama i animozitet prema Thompsonu. Možete mrziti pjevača zbog pjesme, pjesmu zbog teksta, ali ne možete mrziti pjesmu zbog pjevača. I Stipe Mesić, bivši predsjednik Hrvatske, pjevao je svašta u Australiji, ali ga „antifašisti“ nisu razapinjali zbog toga.

Ja neću na Thopsona. Neću ni na Baju, doduše. Ne mislim da će na ulazu Thompsonovog biti kakav detektor Srba ili psi koji nanjuše Srbe. Jednostavno, taj domoljubno – patriotski pop izričaj ne slušam i ne branim da ga ne(t)ko sluša…

Ko ode, neka uživa. Tko ode, takođe.