Humovanja Veselina Gatala: Balada o ojedenim testisima

Srbi nisu oduševljeni činjenicom da će Dino Gremlin imati koncert u Beogradu. Podignula se kuka i motika, nacija i peticija. Potpisuje se elektronski i citira se Dino od prije nego što je postao jedan od najbogatijih ljudi u BiH, prije nego što je shvatio da su pare bitnije od bosanstva i bošnjaštva, od vjere i od nacije, od pjesme i ovacije, od akcije i od publike reakcije…

Rambo Amadeus je imao pravo. Siromah i bogataš razmišljaju različito. Prije i poslije velikih para imamo priliku upoznati dva različita čovjeka, oba sa istom špicastom glavom i presađenom ćupom na vrh te iste glave.

Lošu i Dinu Gremlina nisam slušao, ali sam ih često gledao, uglavnom na Tv. Mene i mog druga Dragog, tqada na početku srednje škole, zanimali su detalji. Slušali smo Hendrixa, Galaghera, Tangerine Dream i ostale dosade, ali smo analizirali njih, sarajevske pjevače. Pitali smo se, na primjer, zašto Dino i Loša dižu nogu dok pjevaju. Nekad i kruže njome po zraku i vazduhu. Dino bi, uz dizanje noge (nekad desne, nekad lijeve, op. a) širio ruke i glumio avion između 2 (slovima dva) puštanja neprivlačnog mu avaza.
Usput, Dini Gremlinu sam se divio jer je sve postigao sam. Život mu je podijelio loše karte. Sam s majkom, radio je dugo dok nije skuckao pare za prvi album. Nije bio sin Dobrote Lošića ili Neletovog ćaće. Nije mu otac bio značajno vojno lice kao Bregi ili Džoniju, nije bio ni u CK niti je bio s njim u domu njegovom. Radio je s metalom da bi snimio prvi album, a ja znam šta je metal, oštar, težak, tvrd, neumoljiv…

Ali, na stranu to. Vratimo se dizanju nogu.

Dragi i ja smo zaključili da su se Loša i Dino „ojeli“ između nogu i da ih zato podižu, da provjetre bolna i ojedena mjesta. To je ono crvenilo koje pri obilnijem znojenju nastane od sintetičke odjeće ili nekvalitetnih farmerki. Nekad samo zasvrbi, nekad i boli. A oni garibi nisu mogli, tako smo skontali, da se počešu između nogu jer ih vas dunjaluk gleda pa bi im prekinuli koncert i „bezbjednost“ bi ih zvala na „informativni razgovor“ jerbo kvare omladinu češući međunožje pred brojnim auditorijumom.
Eleneise (turc. Op. a), Srbi bi trebali da halale onom Dini od prije presađivanja kose i da ga puste da zaradi te miliončeke. Radi se o taze i novom Dini spremnom da podijeli svoja osjećanja i pokrad… i svoje pjesme s mnogobrojnom publikom. Neka ne budu na kraj srca i puste čovjeka da zaradi i da usreći blesave Srbe svojom osebujnim… nečim, ne mogu se sad sjetiti čime…

Jer, prije rata su Lošu i Dinu slušala samo djeca. Nisu oni reterirali, isti su (osim što su ođuturumili, kao i ja) ali publika jeste. Mrzim duge kolumne, i čitati ih i pisati, pa neću sad o tome.

A Loša? Njega vidim u Ljubljani svaki put. Šeta onaj svoj šešir sa pramenom kose po Prešernovom trgu. Ne pjeva „Suada, Suada“ i ne diže nogu. Osim možda kad piški, ali to nisam vidio. Nije bogat kao Dino, ali ne bih rekao ni da je siromah kao pohodioci koncerata.

Sad ne podižu noge kad pjevaju. Nele skoči koji put, ali tako da mu ne bi mogao čovjek pri tom izvući novine ispod nogu.
Ali, jedno im je zajedničko. Nemaju ojedene prepone i testise, imaju sad novca za kvalitetnu pamučnu odjeću. Ili barem gaće…