Željko Komšić u Predsjedništvu BiH (4X) – puki odraz i krajnja posljedica nemarnog i samoponižavajućeg odnosa Hrvata (pl.) prema sebi

Čitam ovih dana razne reakcije Hrvata na Komšićev govor u UN. Sve su slične. Površne, infantilne, dakle nezrele, i bez nužne mjere nacionalnog i ljudskog dostojanstva. Veleposlanik RH pri UN Šimonović, inače profesor prava, objašnjava, krivo, da je Komšić posljedica nekog ‘izbornog inženjeringa’, manipulacije. Dobro, ali kako četiri puta? Cvijanović iz HDZ 1990 naziva Komšića lopovom, nelegitimnim, kradljivcem pozicije...Ivan Šušnjar implicira, jednim naslovom na poskok.info, da bi ‘njemački turista’ trebao smjeniti Komšića.

Dominantni stav koji većina hrvatskih portala u BiH nastoje nametnuti o 'problemu Komšić' glasi da se radi o skoro izravnoj posljedici jednog totalno zloćudnog karaktera koji obnašanjem jedne političke pozicije čini neku skoro kriminalnu opačinu, i to u posve individualnome smislu. To je pogrešan stav. Komšićevo obnašanje te 'dužnosti' ovisi o cijelome spletu osoba, skupina, institucija, i faktora: izborni zakon, ustavni amandmani, sami izbori, visoki predstavnik, Komšićevi konkurenti, oni koji glasaju za, i oni koji glasaju protiv, političke stranke, itd itd. Zapravo, riječ je, vjerujem, primarno o problemu koji je mnogo dublji, a koji neće biti riješen u ovome stoljeću, skoro sam siguran. Naime, riječ je o problemu ‘glumljenja demokracije’, problemu višestruko težem od problema ‘(političkoga) ropstva’ ili ‘tiranije’.

Pod postojećim okolnostima, mislim na Ustav uključujući ustavne amandmane visokog predstavnika iz 2002., i zakone, Hrvati, dokgod izlaze na izbore, zapravo samo ‘glume demokraciju’ i čine, u odnosu na Predsjedništvo BiH i time na svoju cjelokupnu ustavno-pravnu daytonsku poziciju, sami sebi štetu kolikogod članova HDZ-a izabrali u relevantne institucionalne strukture ili pozicije. Naime, nije problem u izborima nego u strukturama i institucijama (u kojima se odlučuje prema nekim pravilima) koje bivaju izabrane. Problem ‘Komšić’ dobra je ilustracija. Ako tijekom skoro 20 godina opetovano izlaziš na izbore kojima zakon omogućuje da rezultiraju izborom nekoga (tko bi trebao biti predstavnik jednoga, 'tvog', naroda) kao predstavnika jednog drugog naroda, kršeći time tvoja temeljna prava i otvoreno te diskriminirajući, onda problem očito nije samo u tome nekome, niti u samome pravno-ustavnom okviru. Problem je, nažalost, i u tebi samome. Netko ti je rekao da trebaš glumiti demokraciju, i ti to i činiš iz u biti nejasnih razloga. Ustvari, okvir u kojem se krećeš apsolutno ti je nametnut, i to nametnut je ne samo od stranaca, npr. visokih predstavnika, nego i, u jednom blažem smislu, onih koji tebe navodno predstavljaju (=HDZ), a koji financijski profitiraju od tvojega glasa. Pošto svi znamo da je tome tako, cijela konstelacija rezultira jednim gadnim fenomenom: gubitkom unutarnacionalnog povjerenja, fokusom na kratkoročne političke efekte – PR, snalaženjem od danas do sutra, i de facto atomizacijom društva i nestankom opće, okvirne, ključne društveno-političke svrhe – odgoja i podizanja nasljednika nacije.

Željko Komšić proizvod je stoga hrvatskoga nemara i hrvatske nesposobnosti organiziranoga rješavanja društvenih i političko-pravnih problema. Godine 2011. Hrvatima BiH nametnuta je tzv. Platformska Vlada Federacije, osim što im je nametnut Komšić. Predvodio ju je čovjek koji sada sjedi u fotelji Veleposlanika BiH pri UN (imenovan od strane onoga kojega Cvijanović definira kao ‘samozvanog’). Kao odgovor na to, HDZ (i jedan i drugi) i Dragan Čović slegnuli su ramenima. Tijekom svojega mandata u Predsjedništvu BiH 2014-2018, Dragan Čović nije uradio ništa da promijeni izborni zakon. Uživao je u plodovima ‘slučajne konstelacije zbog gužve na drugome dijelu terena’ (kako sam na HRT4 opisao njegovu pobjedu te godine). Čak i 2014. jedan kandidat bio je blizu stjecanja titule 'nasljednika Željka Komšića' – imenom Martin Raguž, malo mu je promaklo da na izborima porazi Dragana Čovića i to uglavnom bošnjačkim glasovima; danas Martin Raguž sjedi u Predsjedništvu Hrvatskog Narodnog Sabora. Početkom 2015. HDZ bio je u koaliciji sa Komšićevom DF na razini Federacije.

Godine 2018. HDZ izlazi na izbore prema postojećem zakonu o izborima koji je čak Ustavni Sud BiH do tada proglasio u za Hrvate relevantnim dijelovima neustavnim. Visoki Predstavnik Inzko muljao je nakon izbora, da on taj problem lako rješava poslije izbora. Pred izbore prošle godine, u zadnji čas, Dragan je Čović navodno pokušavao izmjeniti izborni zakon izravnim pregovorima sa Bakirom Izetbegovićem. Javno sam rekao da, prema tekstu Čovićevih prijedloga izmjena, bolje je za Hrvate da Bakir odbije promjenu izbornoga zakona, što se na kraju i desilo. Američki posrednici učinili su sve da ‘demokracija’ ustavnim izbornim zakonom ne zaživi u BiH. Oni imaju u tome svoje interese.

Zapamtite da, kadgod Dragan Čović, ili u novije vrijeme Cvijanović ili Vukadin, referiraju na ‘međunarodnu zajednicu’ kao ‘naše partnere’, oni u biti podržavaju izbor Željka Komšića u Predsjedništvo BiH većinskim bošnjačkim glasom. Jer Komšić jest prozvod prije svega međunarodne zajednice, i to SAD i nekih ključnih igrača iz EU. Svi znamo da je izborni zakon pisan i nametnut od strane jednog američkog ambasadora koji je dugo radio kao Šef OSCE-a u BiH, organizacije zadužene za nadzor izbornoga procesa, i to ne samo u BIH. Ali, da bi Komšić potpuno profunkcionirao kao 'proizvod međunarodne zajednice', jedan mali narod treba da u dovoljnoj mjeri odglumi svoj dio tobože ‘demokratske igre.’ Hrvati su taj ‘mali narod’.

Što se na kraju zapravo, u realnosti dogodi? U strukture u najboljem slučaju bude izabrana Sanja Vlaisavljević koja će HAZU BiH isporučiti u prvoj tranši 340.000 KM. Pogledajte rezultate rada HAZU. O tome se radi, o ničemu drugome. HAZU nikada neće proizvesti tekst sličan ovome, niti u snu. Kako bi kada ih vodi čovjek, izabran od dva ‘Hrvata’, koji je doktorirao na temu ‘socijalističko samoupravne pedagogije’, a proizveo je sveukupno 0 (nula, ništica) relevantnih znanstvenih radova i govori nula (0, ništica) stranih jezika? Naravno da će taj i takav čovjek od ‘njemačkog turiste’ tražiti intervenciju u slučaju Komšić. To je normalno kada si odgojen i proizveden, u doktora znanosti, od strane komunističkoga sustava u kojemu je laž bila osnovom politike uključujući obrazovnu i kadrovsku, a pogotovo izbornu.

Realnost je za Hrvata u BiH, dakle, depresivna i ponižavajuća. Možda narodu treba posebno crtati na papiru da se, prema svim relevantnim ustavnim i zakonskim parametrima, već nalazi u statusu ‘nacionalne manjine’. Zapravo sa hrvatskom konstitutivnošću u BiH završeno je najkasnije 2002., odnosno prvi put nakon što su ‘hrvatski predstavnici’ izašli na izbore održane prema ustavnim amandmanima koje je nametnuo Visoki Predstavnik Petritsch. 2011. posljednja je godina kada se nešto moglo i moralo uraditi. Siguran sam da izborni zakon, koji je još uvijek protuustavan i koji je takav od početka, dakle najmanje godine 2000., nikada neće biti izmjenjen. Jer narod nije pokazao dovoljno ozbiljnu namjeru da ga izmjeni. Pokazao je samo ogroman stupanj gluposti, naivnosti, sposobnosti samoponižavanja, neobrazovanosti, i volje da prihvati poziciju nedostojnu jednoga političkog naroda, odn. da bude tretiran upravo kao manjina.

Pred izbore 2014. javno sam rekao da bi Hrvati tada trebali bojkotirati izbore. To znači da bi trebali bojkotirati i rezultate izbora. A to znači javni i organizirani otpor. Koji bi trebao biti nenasilan, ali u BIH, ili regionalno, obično završi i nasiljem. Nažalost, takvi smo mi a takvi su nam i susjedi. Prema tome, naravno, riječ je bila o jednoj vrsti maštanja, snivanja na javi otvorenim očima s moje strane. Naravno da Hrvati nisu sposobni za to. Lakše je kukati i unjkati, i povremeno se i privremeno ispucavati na nekoj vrsti žrtvenoga jarca koji naravno nosi i svoj dio odgovornosti. Nikada nisam rekao, niti ću, da je Željko Komšić nevin i neodgovoran. No, očito je da se Dragan Čović i Željko Komšić vrlo lijepo nadopunjuju, i da po političkome stilu, ali i po realnim učincima politika i ulogama dodjeljenima im od strane moćnih igrača iz SAD i EU, postoji veliki stupanj podudaranja.

U međuvremenu, trebali bismo barem biti svjesni činjenice da u mnogim glavama, diljem transatlantskoga prostora, uključujući i EU i SAD, demokracija znači nešto poput 'nužnoga zla', ili nešto što treba snažno kontrolirati. Europske elite i aristokracija znaju da je gnjevan narod dosta nezgodna stvar pa zato u posljednje vrijeme skoro da ne čujemo u javnosti termin 'nacionalizam', ili 'patriotizam'; on je zamjenjen terminom nabijenim negativnim konotacijama – 'populizam', koji se obilato koristi za one koji jesu demokratski izabrani, ali nisu po volji tzv. transnacionalnih elita i multinacionalnih korporacija. Onih koji ustvari stoje iza izbora Željka Komšića kao 'hrvatskoga člana' Predsjedništva BiH. Ali i iza Dragana Čovića. Nažalost, unutar takvih odnosa i većini je medija, ovisnih danas u ogromnoj mjeri o sofisticiranim tehnologijama koje su u krajnjoj liniji kontrolirane od strane vlada i državnih struktura, dodjeljena u odnosu na demokratski etos neprijateljska uloga.



Dr Dražen Pehar (PhD pol.sci., Keele, UK 2006), politolog sa referentnim i respektabilnim znanstvenim i analitičkim output-om; autor šest knjiga i stotinjak ogleda i kolumni, uključujući ‘Genocide’, ‘Hate Speech’ and ‘Peace as war’ (časopis Politeia 2020), Peace as War: Bosnia and Herzegovina, post-Dayton (CEU Press 2019), te Alija Izetbegović i rat u BiH (dvojezično; Mostar, HKD Napredak 2011).