Kandidatura Slavena Kovačevića ogledalo je uščule, ustajale, BiH demokracije

Bosna i Hercegovina ima kontinuitet. Ne bilo kakav, koji bi primjerice, donosio određeni prosperitet, ekonomski ili politički, nego kontinuitet samoponižavanja.

Od samog početka BiH je sustavno učila kako se odustaje od sebe same, kako se krhka suverenost rastavlja na dijelove i predaje uz hinjski diplomatski osmijeh.

U svega nekoliko godina od završetka rata pretvorila se u protektorat. Svaka intervencija OHR-a za koju se u političkom Sarajevu lobiralo ili šutjelo, vodila je upravo tome da trideset godina nakon Daytona, koji je očito poslužio tek za zaustavljanje rata i proizvodnju lažnog mira, dođemo na početak. U BiH je naime, otkriven novi model demokracije.

Model uščule, ustajale demokracije

Model uščule, ustajale demokracije. Dosadno je više o ovoj temi i čitati i pisati, više-manje sve se vrti oko 5-6 izlizanih fraza i svima je jasno što su ciljevi takvih politika.

Kad sam krenuo pisati tekst pokušao sam u nekom pismenom tonu analizirati motive kandidature, ali jednostavno je besmisleno. Dovoljno je reći: Željko Komšić i Demokratska Fronta.

Kandidatura Slavena Kovačevića najbolji je mogući dokaz apsurda u kojem živimo. Ništa tu nije novo, samo je ogoljeno.

Nastavlja se zanat Željka Komšića, odnosno Sejde Bajramovića, samo s novim imenom.

Slaven Kovačević politički je poznat prvenstveno po tome što je tužio vlastitu državu Europskom sudu za ljudska prava. Razlog? Nije se mogao izjasniti i kandidirati za člana Predsjedništva BiH kao „Ostali“. Sud je tužbu odbio.

Ne zbog „hrvatskog lobija” i teorija zavjere koje su se proizvodile u Komšićevom uredu, nego zbog jednostavne činjenice da Dayton jasno propisuje tročlano Predsjedništvo u kojem sjede: Srbin, Hrvat i Bošnjak. Ustav, dakle.

Pametnom, ali i glupom dosta

Kovačević je, valja podsjetiti i savjetnik Željka Komšića što je pametnom, ali i glupom dosta.

U kolumni o presudi Kovačević napisanoj u studenom prošle godine, već sam naglasio ono što se danas potvrđuje u praksi: bošnjačka politika, zaklinjući se u parolu građanske države, u stvarnosti cilja na centralizaciju i političku dominaciju.

Konstitutivnost naroda pritom nije anakroni ostatak prošlosti, nego nužna osovina daytonske Bosne i Hercegovine.

Njezino ukidanje ne bi donijelo jednakost, nego jednostranu vladavinu. Današnji pokušaji da se preko Slavena Kovačevića redefinira politički sustav Hrvatima su već dobro poznati. Riječ je o starom bošnjačkom političkom inženjeringu i ovaj put zapakiranom u jezik građanskih parola.

Problem je, međutim, što Kovačević nije dosljedan samome sebi. Hrvat nije bio, sve dok mu to nije zatrebalo. Prethodno se izjašnjavao kao Srbin, da bi se prigodno, uoči kandidature za Gradsko vijeće, deklarirao kao Hrvat. No to je već svima jasno i ne zahtijeva dodatno objašnjavanje.

Danas Demokratska fronta kandidira tog Slavena Kovačevića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Čovjeka koji je tvrdio da ne može biti biran jer nije konstitutivan, sada se kandidira upravo kao predstavnik konstitutivnog naroda, što je to nego šizofrenija.

Prvi je to službeni kandidat neke političke opcije za nadolazeće izbore ni više ni manje nego deset dana pred najradosniji katolički blagdan, Božić, što je još jedan razlog da ne treba ništa više smisleno o toj kandidaturi kazati. Ako je netko tražio definiciju političke perverzije, tu je.

Hrvatima je (peti put) ova kandidatura jasna poruka

Već je svima jasno da Kovačević nije kandidat Hrvata. On je kandidat političkih elita koje već gotovo dva desetljeća traže novog halal Hrvata podobnu figuru za potpisivanje odluka i legalizaciju obespravljivanja hrvatskih prava, bez ikakvog stvarnog uporišta u hrvatskom biračkom tijelu.

No, u konačnici ovo više nije pitanje jednog kandidata niti jedne stranke. Ovo je ogledalo uščule demokracije u praksi. Države u kojoj je identitet fluidan, ali samo za jedne i u kojoj se legitimnost proglašava nazadnom, osim kada služi kao sredstvo preglasavanja, tada im je okej.

Na kraju, Hrvatima je (peti put) ova kandidatura jasna poruka. Kako se njihovo, odnosna naše, pravo na političko predstavljanje smatra smetnjom i da se izbori ne doživljavaju kao odraz volje KONSTITUTIVNOG naroda, već nametanja. Mislim kako nema više nema prostora za iluzije, jer ovo nije klasična kampanja, već signal, a signal se u ozbiljnoj politici, ne ignorira.

Na njega se u ovakvom nakaradnom izbornom sustavu odgovara isključivo zbijanjem redova.