Ne boli njih Thompson, nego to što zbog njega ne mogu poslati pola milijuna Hrvata u zatvor

U jednoj kolumni koja je napisana ovih dana autor kao podrugljivu primjedbu na račun koncerta Marka Perkovića Thompsona koristi naslov:

"Tko preživi, pričat će. Ako je Thompson već bio pohlepan, zašto još mora biti bešćutan?"

Sami naslov odmah djeluje dramatično, ali u biti više otkriva njegov osobni stav prema izvođaču i publici nego što pokazuje stvarnu brigu za ljude.

Na koncerte nitko ne dolazi prisilno. Ljudi dolaze jer to žele. Dolaze zato što vole određenu vrstu glazbe, dijele vrijednosti koje ona izražava i osjećaju zajedništvo koje se tamo stvara.

U Thompsonovom slučaju putuju iz cijele Hrvatske, BiH, ali i iz inozemstva, o svom trošku i dobrom voljom. Nema ideološke prisile ni poziva, kakvi su nekad prakticirani na skupovima autorovih ideoloških miljenika.

Zbog toga je besmisleno uspoređivati ovaj koncert s mogućom katastrofom. Nije stvar samo pretjerivanja, nego i podcjenjivanja zdravog razuma publike. Ako se pola milijuna ljudi odluči okupiti na nekom mjestu, očito je da ih nešto snažno povezuje i glavno pitanje nije tko ih vodi, već zašto nijh ovo toliko smeta.

U napadima na Thompsona često se koristi optužba da mu vjera služi kao PR alat, ali kod njega se ona ne svodi na parole i slogane i ljudi to prepoznaju, jer nisu naivni. Stih koji autor u kolumni ismijava „Bog će uvijek svakom dati, samo treba vjerovati“ nije i ne može biti reklamna poruka, već dio svjetonazora i Markovog i njegove publike.

Upravo tu dolazimo do šire slike. Pitanje moći i kontrole nad masama uvijek je bilo osjetljivo pogotovo kada masa dolazi sama, slobodna i iz uvjerenja, a to autoru i njegovim prijateljima očito smeta pa bi oni najradije zbog pjesme ljude kao u neka prošla vremena zatvorili.

Tu je razliku još 1942. godine jasno opisao blaženi Alojzije Stepinac u svojoj propovijedi:

„Oni mogu imati na raspolaganju sve vojske ovoga svijeta,
mogu posjedovati sva materijalna sredstva,
mogu imati sav tisak, sve radiopostaje i sva kina.
Jednu stvar ipak ne mogu posjedovati,
da ovladaju srcima i dušama ljudi,
što je isključivo Božja povlastica.“

Upravo u toj rečenici leži srž problema. Nije problem u koncertu, nego u tome kako netko tko ne pripada samoprozvanim elitnim i modernim kulturnim krugovima uspijeva dotaknuti srca stotina tisuća ljudi, jer to se ne može kupiti, isplanirati ni kontrolirati i zato smeta.

Također autor govori i o pohlepi, ali i amaterska ekonomska analiza ga pobija. Organizacija koncerta ovakvih razmjera nosi ogromne troškove: ozvučenje, rasvjeta, osiguranje, pozornica itd., a sve to financira organizator, ne grad, ne država i ne njihove "moderne udruge". Zarada je vjerojatno manja nego na tim modernim koncertima i skupovima.

Da je motiv isključivo novac, bilo bi isplativije po jednostavnom zakonu tržišta staviti veće cijene ulaznica ili možda osnovati neku modernu udrugu pa uzimati novac lako. Tako da odluka da se ide na jedan veliki, skupi i logistički zahtjevan događaj, ne pokazuje pohlepu nego sposobnost i hrabrost.

Kada bi recimo netko poput Remi organizirao koncert, pitanje sigurnosti vjerojatno ne bi ni bilo plasirano u medije. Ne zato što bi organizacija bila bolja, nego zato što se zna da ni 5% od pola milijuna ljudi ne bi došlo i zato se takvim izvođačima nitko i ne bavi.

Činjenica je: Marko svojom glazbom okuplja i povezuje. Njegovi nastupi naprosto bude osjećaj pripadnosti, vjere, ponosa i zajedništva i nije sporno to što pjeva, nego što ima publiku, a to je nešto što ne mogu ignorirati, pa pokušavaju spriječiti, ali kao što vidimo neće uspjeti jer ljubav i slobodu nitko ne može zaustaviti!