Crtice iz povijesti utorkom: Epidemija smijeha koja nije bila nimalo smiješna

Svakoga utorka portal Bild.ba vam objavljuje zanimljive crtice iz povijesti. Prošloga ste utorka tako mogli čitati o tome što su i tko su kvislizni. OVDJE opširnije.

Za ovaj smo vam utorak pripremili tekst o epidemiji smijeha koja nije bila nimalo smiješna. Tekst je izvorno objavljen na portalu Povijest.hr, a mi ga prenosimo u nastavku:

Da nas nešto uvijek može iznenaditi pokazuje i epidemija smijeha koja se zbila u Tanzaniji (tada Tanganjiki) u istočnoj Africi, 1962. godine. Zbilo se to tek u novouspostavljenoj Republici Tanganjiki, koja se nešto kasnije (1964.) udružila sa Zanzibarskim otočjem u današnju Tanzaniju.

Epidemija se prvo pojavila na području sela Kashasha, smještenog na zapadnoj obali Viktorijinog jezera.

Gdje je i kada sve započelo?

Epidemija je počela 31. siječnja 1962. godine u misionarskom internatu za djevojčice u dobi između 12 i 18 godina, u Kashasbi. Od laganog smijeha do histeričnog smijanja bio je kratak put. Svi se povremeno nekontrolirano smijemo, no znamo da taj smijeh ako duže potraje može postati i neugodan. Tada je smijanje bolno. Naravno – da se zahvaćeni ovom epidemijom nisu smijali konstantno jer bi u protivnom bilo smrtnih slučajeva. “Zaraženi” su prijavljivali i druge simptome poput tjeskobe, bolova, plača, dišnih problema i osipa. Simptomi su trajali od nekoliko sati do 16 dana, ali u prosjeku oko jednog tjedna. Epidemija se širila i trajala od pola godine do godine i pol. U tom je razdoblju zahvatila čak 14 škola i pogodila nekoliko tisuća osoba. Obolijevali su ne samo učenici već i ostalo stanovništvo. Kažu da se epidemija javljala u valovima od kojih su neki znali trajati i duže od mjesec dana.

Masovna psihološka pojava?

Danas znanstvenici nisu usuglašeni o čemu je točno ovdje bila riječ. Godine 2003. Christian F. Hempelmann kao doktorand lingvistike na Sveučilištu Purdue je istraživao ovu temu, i privukao je pozornost Chicago Tribunea svojom tezom. Prema njoj riječ je o masovnoj psihogenoj pojavi, koja nije tako rijetka kao što s čini i koja se manifestira na razne načine. Prema njemu ovi su simptomi zabilježeni kod ljudi koji su izloženi većem stresu, kao i kod niže društveno pozicioniranih osoba. U pitanju su grupacije koje dijele iskustvo stresa. U osnovi ova teorija kaže da je sve krenulo iz glave bez vanjskih uzroka poput hrane ili otrova. Vlada je provela temeljito istraživanje mogućih vanjskih uzroka i ništa nije našla. Sociolog Robert Bartholomew i psihijatar Simon Wessely postavili su teoriju koja proizlazi također iz stresa, no prema njima stres je posljedica nesklada između kršćanskih škola i tradicionalnog plemenskog odgoja.

Slaba dokumentiranost

Postoje i oni koji smatraju da je ovdje bila riječ zaista o fizičkoj bolesti, a koja se manifestirala smijehom kao najkarakterističnijim simptomom. Treći kažu da je to posljedica zaraznosti smijeha. Naime, ljudi su skloniji smijati se prije u društvu nego sami, pa ovu postavku o društvenoj podlozi smijeha masivno koriste producenti humorističkih serija usnimavajući u njih smijeh. Ova je epidemija slabo dokumentirana, pa je teško danas doći do pouzdanijih informacija. No nakon ove epidemije na ovom području svijeta zabilježene su još dvije neobične epidemije koje su bile karakterizirane bježanjem i agresijom.

O čemu je točno riječ nitko nije sto posto siguran. Oni koji su osjetili ovu epidemiju smijanja na svojoj koži to iskustvo više ne bi ponovili, jer, kažu, da nije nimalo šaljivo.