Povijest nije stvar dojma, već dokaza. Možemo raspravljati o percepcijama, sjećanjima i emocijama, ali kada arhivi govore, priča je završena. Tako je i sa svjedočanstvom Vjere Andrijić, koja tvrdi da je kao partizanska bolničarka bila svjedokom junačkog osvajanja Širokog Brijega i likvidacije fratara, navodeći da su fratri pucali na partizane prije nego što su kažnjeni.
Problem te priče je jednostavan. Nije istinita. Dokumenti iz Arhiva u Beogradu, koji je bio pod komunističkom upravom desetljećima nakon rata, jasno pokazuju da franjevci nisu bili naoružani niti su pružali otpor. Nema nijednog službenog izvještaja koji bi potvrdio njezinu priču o oružanom otporu fratara. Dapače, partizanski zapisi iz tog vremena navode da su fratri strijeljani kao klasni neprijatelji, a ne kao vojnici.
Kada se netko poziva na vlastita sjećanja, a ona su u suprotnosti s dokumentima nastalima u doba kada je svaki detalj bio pedantno evidentiran, onda ne govorimo o istini, nego o osobnoj konstrukciji. Ovdje ne osuđujem Vjeru Andrijić kao osobu. Možda je to za nju njezina istina, možda ju je netko tako učio, možda je to narativ koji se uklapa u mitologiju tadašnjeg pobjednika, ali kada ta istina postane političko oružje, onda više nije riječ o osobnim doživljajima, nego o povijesnoj falsifikaciji.
Da je priča Vjere Andrijić istinita, nalazila bi se u izvještajima partizanskih komandi iz tog doba, jer ne bi tadašnje službe mogle odoliti tome da ne dokumentiraju pa makar da je bio samo jedan metak ispaljen iz smjera crkve na Širokom Brijegu, ali nije. Umjesto toga, imamo dokumente koji dokazuju suprotno. Pokušaji da se opravdaju zločini iz 1945. godine ne prestaju. Uvijek se pronađe netko tko pamti nešto što arhivi ne potvrđuju. Uvijek se nađe svjedok koji će priču prilagoditi potrebama današnjice, ali arhivi ne stare, ne gube pamćenje i ne mijenjaju priču. Dokumenti su jasni i govore kako fratri nisu pružali oružani otpor, ali su ipak ubijeni.
Upravo zato je simbolično i indikativno da se Vjera Andrijić našla među uzvanicima na inauguraciji Zorana Milanovića. Njezin se lik promovira kao živa veza s antifašističkom borbom, ali se istovremeno ignorira da ta borba nije bila tek oslobađanje, već i krvava osveta nad civilima i neistomišljenicima.
Zato danas, dok svjedočimo pokretanju postupka za beatifikaciju fra Andrije Topića i 49 njegove subraće, svjedočimo i procesu kojim se istina polako, ali sigurno probija kroz slojeve ideoloških laži. Dana 7. veljače 2025., tijekom obilježavanja 80. obljetnice njihova ubojstva, biskupu Petru Paliću predan je dokument pod nazivom 'Supplex libellus', kojim se službeno traži pokretanje kanonskog postupka za njihovu beatifikaciju.
To je stvarna, povijesna i duhovna rehabilitacija nevinih ljudi čiji je jedini zločin bio što su pripadali krivoj klasi, naciji ili vjeri u krivom trenutku povijesti. Dok jedni još uvijek hodaju po inauguracijama i govore neistine, drugi hodaju prema svetosti i to je jedina istina koju povijest na kraju priznaje.