Suđenje Zulfikaru Ališpagi: Put iz opkoljenog Sarajeva do Trusine bio je moguć, a do istine nije

Zulfikar Ališpago još čeka suđenje. Ne čeka ga mjesecima, nego godinama. U međuvremenu je promijenio osamnaest odvjetnika i izabrao nove branitelje, Sanina Peštu i Jasminu Iftić, koja ga je već ranije zastupala u ovom predmetu. Sud Bosne i Hercegovine, međutim, i dalje nema zakazan datum početka suđenja, što znači da se Trusina ponovno gura u pravosudni limbo.

Posljednje ročište održano je krajem listopada, kada je suđenje formalno trebalo započeti, ali su tadašnji branitelji otkazali punomoć. Proces je još jednom vraćen na početak, a odgovornost još jednom odgođena.

Odvjetnici govore, Sud šuti

Ališpagini novi branitelji tvrde da komunikacija s optuženikom traje gotovo svakodnevno. Sanin Pešto javno poručuje kako ono što se pojavljuje u medijima ne mora nužno odražavati stvarno stanje, dok istodobno priznaje da je spis još uvijek u fazi analize i da se obrana tek priprema. Jasmina Iftić potvrđuje da ni ona još nije zaprimila nikakvu obavijest o početku suđenja.

Sud Bosne i Hercegovine, na upite, odgovara hladno i birokratski. Datum početka suđenja još nije zakazan i tu rečenica završava.

Put iz opkoljenog Sarajeva

U cijeloj toj pravosudnoj magli ostaje otvoreno ključno pitanje koje se godinama sustavno izbjegava. Kako je zapovjednik specijalnog odreda Armije BiH „Zulfikar“ uopće stigao u Trusinu. Došao je iz Sarajeva koje se u političkom i medijskom narativu neprestano opisuje kao potpuno opkoljeno, odsječeno i bez izlaza,m piše portal Bild.ba.

Ako je Sarajevo doista bilo hermetički zatvoreno, kako su elitne postrojbe mogle napustiti grad, prijeći desetke kilometara, sudjelovati u napadu u središnjoj Bosni i Hercegovini pa se vratiti. Ako nije bilo zatvoreno, zašto se ta činjenica i danas smatra opasnom istinom?

Zločin i zapovjedna linija

Tužiteljstvo BiH Ališpagu tereti da kao zapovjednik Specijalnog odreda za posebne namjene „Zulfikar“ nije poduzeo mjere da kazni svoje podređene nakon ubojstva osamnaest hrvatskih civila i četiri pripadnika Hrvatskog vijeća obrane, počinjenih tijekom napada na Trusinu 16. travnja 1993. godine.

Riječ je o klasičnom slučaju zapovjedne odgovornosti. Upravo one zapovjedne odgovornosti koja se u pravosuđu BiH godinama primjenjuje selektivno, ovisno o nacionalnosti optuženika, piše portal Bild.ba

Zakon koji se bira po potrebi

I dalje nije jasno po kojem se zakonu Ališpagi kani suditi. Hoće li to biti stari Kazneni zakon SFRJ, koji ne poznaje pojam zapovjedne odgovornosti, ili Kazneni zakon BiH iz 2003. godine, po kojem su zapovjednici HVO-a sustavno i bez zadrške osuđivani.

Ako se primijeni stariji zakon, riječ je o svjesnom pravosudnom spašavanju. Ako se primijeni noviji, zašto to Sud BiH nikada nije jasno rekao javnosti. Pravo, očito, u Bosni i Hercegovini nije jednako za sve.

Razdvojeni postupak, razvodnjena odgovornost

Postupak protiv Ališpage razdvojen je još 2014. godine zbog njegova zdravstvenog stanja. U međuvremenu je predmet „Memić i ostali“ pravomoćno okončan 2017. godine, ali bez ključnog zapovjednika na optuženičkoj klupi.

Vrijeme je prošlo, svjedoci stare, javnost zaboravlja, a zapovjedna odgovornost ostaje visjeti u zraku.

Zločin o kojem se šutjelo

Zločin u Trusini godinama nije postojao u javnom prostoru. Bez naslovnica, bez televizijskih specijala, bez moralnih lekcija o suočavanju s prošlošću. Razlog je jednostavan i neugodan. U Trusini su ubijeni Hrvati i zato se šutjelo.

Poruka Trusine

Ako zapovjednik „Zulfikara“ nakon gotovo tri desetljeća i dalje čeka suđenje, ako se postupak razvlači kroz odvjetnike, zakone i proceduralne igre, onda Trusina nije samo mjesto zločina, nego prikaz sustava koji ne želi suditi sam sebi.

To više nije pitanje prava, nego istine i pitanje poruke koju Bosna i Hercegovina šalje obiteljima dvadeset i dvije hrvatske žrtve, piše portal Bild.ba.