Rat u Sarajevu nije bio samo granate s okolnih brda, nego i otrovna riječ što se uvlačila u stanove, dvorišta i ljudske duše, riječ koja je poput gelera mogla raniti jednako duboko.
Fra Ljubo Lucić u knjizi Između neba i granata, Sarajevski dnevnik 1992-1995. bilježi prizor koji čovjeka zaustavi i natjera na šutnju. Majka dvoje djece, udovica, ostala bez muža u vihoru rata, prenosi razgovor sa susjedovim dvanaestogodišnjim sinom. Dječak joj, bez trunke nelagode, izgovara:
“Teta Vlatka, vas sve treba skupiti na Marindvor i pobiti.”
Na njezino pitanje misli li i na njezine sinove, petogodišnjeg i starijeg brata, mališan odgovara mirno, gotovo s razumijevanjem:
“Svi ste vi fini, vi teta posebno, i mi smo lijepo živjeli, ali sad je tako da vas treba pobiti.”
Fra Lucić piše da to nije bio govor djeteta, nego odjek roditeljskog stola, razgovora iza zatvorenih vrata, poruke ponavljane toliko puta da se urezala u dječju svijest, a roditelji nisu bili nikakvi prostaci, majka liječnik, otac inženjer.
Tu se otvara rana koja peče do danas. Ako su i obrazovani, sarajevska elita, u srcu grada odgajali djecu u uvjerenju da Hrvate treba “pobiti”, kakvu je stvarnost onda živjela šačica Hrvata u opkoljenom Sarajevu, i kakvu su poruku ponijeli sa sobom oni koji su preživjeli?
Zato, kad danas slušamo bajke o multietničkom Sarajevu, valja se sjetiti tih riječi iz dječjih usta. Jer one nisu pale s neba, one su bile odgoj, kućni nauk, dnevna lekcija.
Za Hrvate u Sarajevu rat nije bio samo borba za preživljavanje pod granatama, bio je i život u okruženju gdje je i dječji glas znao hladno presuditi: “vas sve treba pobiti”.
To je istina koju mnogi žele gurnuti pod tepih, a koja nas i danas pita: ako se i u ratu odgajalo djecu u mržnji prema Hrvatima, tko nam može jamčiti da se ta ista lekcija ne prenosi i danas, samo u novom ruhu?