Humovanja Veselina Gatala: Sezona dedine smrti

I uvik vele da im je did umra i da smista moraju ić… Uvik isto. Fini judi ka šta ste vi ostanu do kraja…

VESELIN GATALO | 30. SRPNJA 2025. | 12:07

Aniiiitaaaaa, izlazi iz vodeeee…!“ odzvanja preko pijeska. A Aniti ne pada na pamet da izađe iz vode sve dok ne poplavi, dok joj se tjelesna tempera ne izjednači s temperaturom mora. „Ragipe, nemoj tušit’ Murisaaaa…!“ a Ragip drži Murisa pod vodom skoro minut. A malac, tek naučio da pliva, odluči da dopliva do kraja mreže koja štiti kupače od možebitnihmorskih predatora i viče „Nano, odo’ ja do tespiiihaaaaa…!“. A nana sva uspaničena, puna straha za povjereni joj mladi život, gleda malog plivača kako nestaje u pravcu dalekog morskoga đerdana…

Odlazak na more je nekad bio dio socijalističkog folklora. Socijalističke vlasti su bile uporne u nakani da svaki radnik, bio on kancelarijski moljac ili radnik na građevini, ima pristup moru. Funkcioneri i članovi uže partije su imali svoje vikendice i privatne plaže, ali to nije ova priča.
Elem, firme su imale svoja odmarališta. Ne znam šta je s njima, ali mislim da su ih ovi na vlasti, uglavnom oni od prije rata, mahom polaznici Kumrovečke škole, prodali i strpali pare u džepove. Ako u odmaralištima nije bilo mjesta, iznajmili bi privatni smještaj. Ja i moji bi bili kod JozeBigunca, u Trpnju. Ja bih dane provodio pržeći se na suncu s vršnjacima a uveče bih išao u „Grič“, ljetovalište zagrebačkih sveučilištaraca i divio se starijim sekama.

More je super kad si mali. Ćaća bi provjeravao kola danima. Stara bi nosila svoju, to jest našu posteljinu. Cijena hrane i smještaja je bila simbolična, ni mali dio stvarne. Radnička klasa je imala priliku da se po cijeli dan čvari na suncu. Kasnije bi, crni poput Senegalaca, ponosno išli svojim gradovima i kupili poglede divljenja sugrađana.


Navika iz socijalizma je ostala. Samo su se razlozi i motivi promijenili. Ne mnogo. Opet se ide zbog drugih, ne zbog sebe. Zbog slika za Fb i Instagram. Dobije se više od crnila na koži. Slika s kakve jahte, recimo. Zamolite nekoga da vas slika na jahti. Ili zamolite ljepoticu u prolazu da vas zagrli i slikate se s njom. Pa nek’ se misle koja vam je, da prostiš, ta. 

Sad je, ipak, suštinski puno drugačije. Firma ne snosi 90% cijene hrane i smještaja. Trebate dati 5 (pet) prosjećnih bhplaća za kojih 10 pristojnih dana na moru za vas i familiju. Sladoled preskup, pizza ima astronomsku cijenu, ležaljka zaradi za dan koliko vi za tri… Za vas i obitelj sve košta otprilike isto kao za familiju. Od toga se, potom, oporavljate ostatak godine.
Priznajem, i mene je neko vrijeme držala ta socijalistička inercija. Išao sam nekoliko puta, sve dok nisam počeo razmišljati malo zrelije…

Granica bi bila horor. Ispred bi bio kakav golf 2 sa dimnom bombom u auspuhu. Crni dim loše sagorjelog plavog dizela bi ubijao kroz zatvorene prozore. Carinici neljubazni kao stara cura za sestrinog vjenčanja. Parking… Smještaj bi imao parking. Obično zauzet. Plaćao bih parking kao koliko nekad moj stari pun pansion u Trpnju. Lijegao bih sa strahom u krevet, na tuđim znojem impregniran madrac u koji bi debele Švabe i gadne Francuzine, babe i djedovi, puštali vjetrovesezonama. U trafici bi bila cura koju ne znam i u kojoj nije bilo crnog davidoffa. Na ulicama ljudi koje ne znam, žene koje se na ulici ponašaju kao da im svi duguju barem pogled. Na plaži bih bio kraj kakve debele Njemice koja se u mladosti tetovirala a kasnije su se te tetovaže razlile do neprepoznatljivosti. Djeca bi larmala i trčala mi preko prstiju. Horor…
A ja bih se pržio na plaži i spavao u krevetu punom inozemnih vjetrova.

A miris mora? Pa taj miris je bio miris otpadaka u luci s kombinacijom mirisa ustajale gume, argete, ulja za sunčanje i još nekih mirisa koje nisam uspio definirati.
Ugostitelji kod kojih bih bivao, nisu voljeli Bosance. Kad bi tražili smještaj, rekli bi da je je taman sve popunjeno. Izdavali bi uglavnom Francuzima. Iskreno, i ja bih glumio Francuza kad bih tražio sobu.
Pitao sam i zašto. Tad mi je gazda rekao „Čujte, dočim počmekiša i nevera, oni idu ća. Platiju koliko su bili i osta mi soba prazna danima. Nećeju bit ako nema sunca. I uvik vele da im je did umra i da smista moraju ić… Uvik isto. Fini judi ka šta ste vi ostanu do kraja… Ima i’ koji drugega dana idu ća jer im je did iznenada otiša na oni svit…“…



VIŠE IZ RUBRIKE:
Ocjenjivati i komentirati mogu samo registrirani članovi. Ako još niste registrirani na portalu Bild.ba, učinite to ovdje. Ako jeste registrirani, prijavite se ovdje.
O autoru
Autor 16 knjiga i laureat više prestižnih književnih nagrada u regionu i šire. Mostarac sa pokvarenim uređajem za autocenzuru. Rodio se prije mlađih od sebe i planira umrijeti pred kraj života. U međuvremenu, piše... Roditelji i većina predaka su mu Srbi pa postoji osnovana sumnja da je i on