Formirana je Hercegbosanska četvorka. Zašto politika (Hrvata) BiH više neće biti ista

U čarobnom svijetu bosanskohercegovačkih Hrvata, gdje se političke promjene uglavnom mjere desetljećima, a ne mandatima, pojavila se nova zvijezda na horizontu – za potrebe ovog teksta nazvat ćemo je - po uzoru na sarajevsku Trojku - HercegBosanska četvorka. Ujedinjeni u ideji da nije samo HDZ BiH mjerilo svih hrvatskih stvari - onih koje jesu jer jesu i posebno onih koje nisu - jer nisu, na scenu su zajedno zakoračili HSS, HDZ 1990, HNP i HDS.

I to ne da bi rušili, već da bi – nećete vjerovati – stvarali. Ideju o pluralizmu, ideju o drugačijem glasu Hrvata u BiH, ideju da se može biti Hrvat, politički aktivan, a da nisi automatski heretik koji će biti excommunicatio ako ne misliš kao Dragan Čović. Ili ako uopće misliš.

A kad već spominjemo Čovića – red je biti pošten i reći da je riječ o izuzetno mudrom i staloženom političaru. Nema tu afekta, nema brzopletosti – svaka riječ odmjerena, svaka rečenica teška kao kamen s Radimlje. Njegova politička postojanost i dugovječnost zaslužuju respekt, i u svijetu gdje se sve raspada svake četiri godine, on djeluje kao stijena.

Ali problem s takvim stijenama je što se oko njih rijetko događa bilo kakvo gibanje. Godinama slušamo o reformama, o Izbornom zakonu, o trećem entitetu, o ravnopravnosti – i sve je to, ruku na srce, točno i potrebno. No, sve to traje, traje, i traje… i ljude je jednostavno – prošla volja čekati.

U međuvremenu, pojavili su se neki novi-stari igrači koji, iako bez velikih resursa i bez infrastrukturne moći HDZ-a, ipak pokazuju znakove života. Iva Tadić, dugogodišnji HDZ-ovac iz Žepča, zna sustav iznutra. Njegovo političko iskustvo teško je osporiti, i ako netko zna kako se vodi politika u ovim prostorima – onda je to on.

Mario Karamatić, karizmatičan do granice političkog performansa, zna pogoditi puls publike i reći ono što ljudi vole čuti, ali sve češće i ponuditi konkretnu ideju kako to, jednostavno, a na dobro svih i realizirati. Ilija Cvitanović, jedan od najdugovječnijih aktera izvan HDZ-a BiH, miran, odmjeren, uporan. I tu je, naravno, Ivan Vukadin – možda najtiši među njima, ali realno jedini koji u ovom trenutku ima izvršnu moć, kao predsjednik vlade HercegBosanske županije, gdje već neko vrijeme pokazuje da se i na toj razini može voditi politika u interesu naroda, a ne samo stranačkog preživljavanja.

Stav, a ne podilaženje

Ono što ova četvorka radi možda nije revolucionarno, možda nije ni dovoljno jako da poremeti omjer snaga, ali je važno. Jer oni su prvi nakon dugo vremena koji su jasno rekli – Hrvatima u BiH treba artikulirana politika. Ne patroniziranje. Ne mantranje o vječnom neprijatelju. Ne podilaženje, već stav. I to bez da se pritom osramotiš ili izložiš javnom linču kao “izdajnik”. I to je već samo po sebi veliki korak.

Naravno, sve se to događa u širem kontekstu gdje politički Mostar šuti prema Banjoj Luci dok Dodik igra igre s referendumima i ustavnim avanturama, a prema Sarajevu se govori samo kad se mora, a nekada se i to preskoči.

Prema Zagrebu se šapuće, a Bruxellesu se – klanja. Jer HDZ BiH već godinama, sve više, djeluje kao ekspozitura HDZ-a RH, prilagođena briselskom bontonu i europskoj salonskoj diplomaciji. Umjesto da iz Mostara dolaze poruke suverenosti, hrabrosti i političke jasnoće, mi dobivamo upute, direktive i – čestitke za lojalnost. A to možda prolazi kod europskih birokrata, ali kod naroda na terenu – sve manje.

Vrijeme je da hrvatska politika u BiH počne govoriti čvrsto, jasno i iskreno – prema Sarajevu, Banjoj Luci, Zagrebu, Beogradu, Bruxellesu… Svima. Ne tražimo ni pokrovitelje, ni mentore, ni nalogodavce.

Trebamo partnere. I u tom smislu, koliko god tiho i potiho djelovali, ova četvorica – Tadić, Karamatić, Cvitanović i Vukadin – već sada su učinili nešto važno. Pokazali su da među Hrvatima postoji politički život i izvan HDZ-a. I da se odavno trebalo prestati bojati vlastite misli.

A kad u zemlji u kojoj je mišljenje sumnjivo, netko progovori – to je već mala revolucija. Samo da ne završi kao sve ostale, a znamo ono o jedenju vlastite djece...