Zemlja, duhan i čovjek

Nedjelja je popodne. Kolovoz, četiri dana do Velike Gospe. Sunce rastjeralo ljude: neke na morsku obalu, neke u hladovinu hercegovačkih kamenih kuća. Sve je zašutjelo. Samo crkveno zvono odbrojava sate do zalaska sunca. Tada će se opet probuditi uspavani ljudinjak. Njegovi će stanovnici prkositi ljetima i zimama, nebu i zemlji, kao da nikada neće svanuti, kao da se sunce ugasilo u Jadranskom moru zavazda. Naravno, čuju se cvrčci. Ali njihov je pjev samo glasanje tišine. Nakon nedjeljnog ručka sva čeljad u tišini potraže neko sklonište gdje će omogućiti želucu da u miru obavi svoj dio posla. Povukao sam se u staru kuću, malo zdanje što debelim kamenim zidovima pruža zaštitu od vanjskih vrućina. Tu čovjek može funkcionirati.

Spadam među ljude kojima nikakav objed nije potpun bez čaše vina i cigarete. Doslovno jedne čaše vine - gospodin Celzij ne dopušta više. Posegnem za crveno-bijelom kutijom Marlbora, podižući je osjetim samo njezinu tara težinu. Protresem je kao sirup prije uporabe. Ne čuje se lupetanje sadržaja, prazna je. Pušačka nevolja. Dvojim između dvaju rješenja: obližnja trgovina; stotinjak metara hoda i nekoliko tromih rečenica razgovora s prodavačicom Silvijom ili susjed Marin; stariji gospodin koji toliko rijetko zapali da ponekad pomislim kako cigarete kupuje samo zato da bi mene iznenadio u ovakvim prilikama. Čovjek sad odmara, pomislim, možda spava, nema smisla prekidati drugima njihov užitak radi vlastitoga.

Pretvaram se u financa, psa tragača minulih režima koji pretresa hercegovačke kuće ne bi li pronašao tragove duhana skrivenoga za pušenje ili preprodaju. Jednakom strašću smo tragali, financi nekada ja sada: oni motivirani životinjskom strašću za progonom nesretnog seljaka sadioca duhana, ja motiviran ništa manjom strašću za užitkom u dimu bez kojega mi ni najukusniji objed nije cjelovito blagovanje.

Pogled mi se zalijepi za ladicu stola što stoji na istom mjestu otkako sam ga dao izraditi od stabla velikog oraha kad je ovaj svojim odumrlim granama počeo prijetiti kućnom krovu a u jesen, kad ga kiše i vjetrovi zaljuljaju, i glavama prolaznika. Tu u ladici mora biti kutija rezanog duhana, škije.

Polovinom siječnja moj tetak Martin vraćao se u Australiju odakle je stigao prvi put nakon 1972. godine kad ga jednoga zimskog jutra nisu pronašli u postelji. Ja sam jedini član obitelji koji ga je u međuvremenu vidio dok nije sa suprugom Julijom došao uoči Božića prošle godine. O njegovoj sudbini se svašta nagađalo dok nije stiglo pismo i fotografija na kojoj su Martin i neka djevojka polugoli stajali uz nakićeni bor. Na poleđini je pisalo: Mrtin i Julia na Božić 1975. godine u Melbournu. Pune tri godine je Agata, žena tužnih očiju, ali bez suza, molila za sina Martina i sve nestale „iz našega roda i plemena“, a onda, kad je vidjela fotografiju, molitvama je prizivala Boga da njezinu sinu „prosvitli pamet“ jer je u dalekom svijetu zastranio. Našao nekakvu „neviru“ Juliju pa u sred ljeta okitili božićni bor. Ili, što je još gore, toliko je s pameti skrenuo da se na Božić svukao do gola pa još takvu budalaštinu slikao i poslao staroj majci kao da joj je malo nevolja. Ni danas Agata ne vjeruje da vrag nije imao svoje prste u nastanku sumnjive fotografije iako priznaje da je Martin sad pametniji a nevjesta Julia se Bogu moli kao da su zajedno išle na nedjeljnu misu.

U Dužicama, posljednjem rudniku „hercegovačkog zlata“, nabavio sam dvije kutije škije. Trebao je to biti moj skromni dar prijatelju u Melbournu, mom učitelju Petru koji je pobjegao jer je odbijao govoriti djeci da nema Boga, danas starcu koji sanja povratak, čovjeku koji svu ljubav prema zavičaju iznova obnovi i nahrani dimom hercegovačke škije. Jedna je kutija otputovala (znam da je stigla na odredište), drugoj nije bilo suđeno.






- Strogi su na aerodromu, bolje da jednu ponesem nego da mi obje oduzmu - govorio je tetak Martin vraćajući mi jednu kutiju škije što sam ju tada smjestio u ladicu stola. Mora biti tamo i sada!

Povučem ladicu i preda mnom se ukaže plava kutija što nikada nije ostvarila svoju primarnu ulogu; prije nego je završila u nekoj tvornici košulja, što joj je službeno bilo namijenjeno, dospjela je u ruke proizvođača škije kao savršena ambalaža za zlatne niti duhana. Škija ko duša, crvenkasta, najbolja.

Pažljivo položim na papirić crvenkasto-zlatne niti suhe kao i zrak, kao zemlja. Ne da se smotati, onako dehidrirana ne da dirati u sebe, mrvi se pod prstima. Udahnem duboko i parom iz pluća unesem u nju toliko vlažnosti da se niti škije omekšaju, ožive. Samo da smotam, i plućima uzeto opet će biti vraćeno. I više od toga!

Pušački užitak počinje samim motanjem.

Svu nježnost što se može skrivati u žuljevitoj težačkoj ruci, Hercegovac daje škiji dok je mota u pušačku cigaru. Samo je ta svilena nit duhana zaslužila njegovu javnu pažnju i nježnost. Voljena družica sličnu pažnju dobiva, ali samo kao ukradenu stvar – skriveno i bez javnoga priznanja.

Prstohvat duhana, papirić, vješti prsti i željeni oblik cigare: kao dnevnik stoljetnoga putovanja. Putovanja kroz vrijeme. U cigari škije brižno je umotana naša povijest. Zemlja oteta kamenu i tuđem vladaru, gladna usta djece što čekaju šaku zrnja slavonske ravnice, staze bez putokaza kroz utrobu Vitoroga, Ljubuše, Vlašića… Krvoloci na mrtvoj straži, grobovi ubijenih švercera, patnja djece koja nisu dočekala: njihovu pšenicu je pozobao carev vranac; njihovu sol bacili su na rane otaca.






Sva slava i prokletstvo pripada gospodinu Nicotu. Kad je ovaj francuski liječnik zasijao sjeme duhana, uzgojio ga i počeo njime vidati svoju kožnu bolest, toliko je bio oduševljen učinkom da je kraljici poslao prah duhana i preporučio joj šmrkanje. Valjda nije bilo papirića za motanje. Kraljica Katarina je patila od glavobolje (kao i današnje kraljice) pa je potražila lijeka u šmrkanju duhanskoga praha. Bilo joj je bolje pa je kraljica, oduševljena svojim dobrom, naredila masovnu proizvodnju duhana. Ondašnja medicina – bilo je to šesnaesto stoljeće – propisivala je duhan kao čudotvoran lijek. Ta trava, govorili su najugledniji liječnici toga doba, liječi rane, rastjeruje bol, čisti um, pa čak i od kuge štiti ljude.

Trebalo je stotinjak godina da se sjeme duhana iz portugalskih i francuskih vrtova preko Dubrovnika probije u moju Hercegovinu. Kao dijete na njedrima majke, sjeme duhana je raslo u hercegovačkoj zemlji. Zemlja, duhan i čovjek u Hercegovini, uzimali su i davali jedno drugome odmjereno i precizno: duhan ovdje uzima od zemlje točno onoliko koliko čovjek smije primiti. U kozmičkom povjerenju između zemlje, duhana i čovjeka, davatelj i primatelj su jedno. Tu čovjek nije ubijao zemlju, zemlja duhan a duhan čovjeka. Hranili su se međusobno. Taj čudesni lanac suživota prekinuo je čovjek pucnjem u čovjeka. Na Rosuljama, na stazi kojom su snažni ljudi nosili duhan da bi ga zamijenili za pšenicu i sol, u zasjedi što je postaviše oni koji su uzimali više nego im se može dati. Ubili su suživot između zemlje, duhana i čovjeka. Danas zemlja plače a duhan se osvećuje. Duhan ubija! Tako bar piše na mojoj praznoj crveno-bijeloj kutiji.