Zašto isti ljudi danas brane Madura, a jučer su branili Jugoslaviju?

Uhićenje Nicolása Madura i sada već javno dostupna optužnica američkog Ministarstva pravde ne otvaraju samo pitanje jedne političke sudbine već pitanje reakcija na takve događaje i načina na koji se isti obrasci razmišljanja iznova javljaju, bez obzira na prostor, vrijeme ili političke boje.

Optužnica protiv Madura i njegove supruge Cilie Flores opisuje model vlasti koji je bio sve, samo ne puki 'nesporazum s Washingtonom'.

Američko Ministarstvo pravde tereti Madura da je godinama vodio korumpiranu i nelegitimnu vlast financiranu međunarodnim krijumčarenjem droge. Prema dokumentima, režim je, uz podršku državnih institucija, sudjelovao u mreži koja je surađivala s nekim od najnasilnijih kartela na svijetu, uključujući Sinaloa kartel i kriminalnu organizaciju Tren de Aragua.

Cilj je bio jednostavan: koristiti državu kao logističku bazu za kokain, a zauzvrat višemilijunski iznosi mita. Idilično.

U optužnici se navode narkoterorizam, krijumčarenje kokaina u SAD, korištenje automatskog oružja i zaštita transportnih ruta.

Procjene pokazuju da je godišnje preko Venezuele prolazilo i do 250 tona kokaina.
Međutim, toliko zanimljivo nije uopće što su napisali američki tužitelji, nego ono što se dogodilo na ulicama Venezuele.
Uhićenju nije bilo nikakvog otpora, pucnjave, junačkih parola 'obrane vođe' ni 'konačne obrane revolucije' naroda i narodnosti Venezuele.

Samo gluha tišina, a nakon tišine slavlje, ples i olakšanje.

U političkom smislu, teško postoji jasnija presuda jednom režimu od činjenice da ga nitko ne pokušava braniti.

Tako, dok je Venezuela reagirala šutnjom pa olakšanjem, tisućama kilometara dalje 'od Vardara do Triglava' pojavili su se 'branitelji suvereniteta' kako Venezuele tako i Jugoslavije. Stručnjaci za međunarodno pravo i moralni arbitri, predvođeni Majom Sever, iz sigurnosti vlastitih tipkovnica zaključili su da je najveći problem svega: procedura. Ne postoji za njih moguća patnja Venezuelaca ni razoren normalan sustav, od ovog narko-kartelskog.

Napravit ću ovdje malu digresiju i vratiti se na naše prostore devedesetih.

Ako se Caracas zamijeni Beogradom, Madura partijskim sekretarima, a 'imperijalizam' stranim plaćenicima, dobije se isti obrazac iz kasnih osamdesetih i ranih devedesetih. Kad su se raspadali jednopartijski sustavi, kad su ljudi bez nostalgije napuštali poredak koji im je godinama bio nametnut, reakcije su od te ekipice bile iste.

'Narod nije zreo, sve je zavjera, bit će gore nego sada. Nećete više moći spavati na klupi u parku!'

Tada se plakalo za Jugoslavijom, danas se plače za 'antiimperijalističkim simbolima'.
Najvažnija sličnost između Jugoslavije i Venezuele nije u geopolitici nego u jednoj mentalnoj konstanti. Duboko nepovjerenje prema narodu.

Ista je logika postojala i devedesetih. Ljudi koji su glasali protiv jednopartijskog sustava nisu bili građani s političkom voljom nego nacionalizmom 'zavedene mase'.

Kao i početkom devedesetih, najviše plaču oni koji taj režim nisu doživjeli izbliza, koji su živjeli udobno i bez rizika te tu tražili potvrdu vlastitih političkih fantazija.