Samo još izrazito neinteligentnima i neobrazovanima nije jasno da je OHR ključni destabilizirajući faktor u BiH; a očito je da je HAZU u BiH, zajedno sa svim ključnim političkim predstavnicima Hrvata, dio tog kluba

A po tome Visoki se Predstavnik u BiH od Kleomenesa po ničemu bitnome ne razlikuje.

DRAŽEN PEHAR | 15. LISTOPADA 2023. | 09:51

Da se neko tijelo ne bi trebalo zvati državom, u smislu teritorije na kojoj postoji neka vladavina zakona, a posebno ne demokracijom, u smislu teritorije na kojoj narod bira svoje predstavnike kako bi osigurao vladavinu zakona, UKOLIKO u tome tijelu povremeno, ili češće, ključnu ulogu igra jedan neovlašteni, neizabrani, strani dužnosnik sa ovlastima diktatora, koji račun ne podnosi nijednome segmentu prethodnoga tijela – to bi trebalo biti jasno svakome srednjoškolcu.

Kako je došlo do toga da je Visoki Predstavnik dobio poziciju diktatora, sa ‘Bonskim ovlastima’, koje mu nisu dane u Bonnu niti su nešto što može biti dano od strane neke izvanjske institucije (makar se ona zvala i Vijeće za implementaciju mira, tzv. Peace Implementation Council ili PIC) – to nije kratka priča, iako nije niti pretjerano komplicirana. Objasnio sam taj proces u knjizi Peace as War: Bosna I Hercegovina, post-Dayton, u Drugome dijelu knjige, posebno u Poglavlju 6, a i u mnogim tekstovima objavljenima za dnevno.ba, dnevnik.ba, te u okviru mostarskog IDPI tijekom 2014., a i kasnije u nekoliko tekstova objavljenih 2020., npr. o djelovanju Wolfganga Petritscha.

Ukratko, riječ je o tome da SAD, sa svojim ključnim transatlantskim saveznicima, UK, Francuskom, i Njemačkom, kroz figuru Visokoga Predstavnika osigurava svoj skriveni, arbitrarni utjecaj na bh-odnose i narode, a da pri tome nikome ništa ne mora posebno objašnjavati. Taj se utjecaj svodi na stalno regeneriranje kriza u BiH, na razne načine, i to primarno s ciljem da osigura za sebe ulogu i pravo intervenirajuće sile, a izrazito je štetan za same narode BiH. Koliko je pak štetan, ili koristan, za političke elite BiH? O tome pitanju moglo bi se raspravljati.


Utjecaj je štetan prije svega jer proizvodi učinak dediskurzacije – Visoki predstavnik vrlo često nam kaže da sporazumi nisu bitni, odn. da jezik ne određuje odnose između ljudi, da se riječ može prekršiti ad hoc, po sili i arbitrarno. To pak također znači da ne možemo imati vladavinu zakona. A tamo gdje ne možemo imati vladavinu zakona, imamo stalno ratno stanje, Divlji Zapad, nesigurnost, izvanredno stanje, osjećaj da ne živimo u civiliziranome svijetu nego u barbarskom. Tako je u BiH već 28 godina, a prije toga imali smo realno ratno stanje. I kako sada stvari stoje, imat ćemo ga opet. Naravno, to neće smetati svim čitateljima ovih riječi. Postojanje i uloga visokih predstavnika, a i ratna stanja, izravno ovise o servilnom, podaničkom, ili ropskom, tipu populacije; npr. one kojoj treba ‘Tito poslije Tita’.

Ovo kažem s punom sviješću i odgovornošću. U BiH odnosi su dovedeni do krajnosti – to nam pokazuje posljednje imenovanje jedne osobe kao visokog predstavnika u BiH uz flagrantno kršenje teksta samoga Daytonskog sporazuma. Dakle, dotični čovjek, ‘njemački turista’, trenutno je navodno najmoćniji čovjek u BIH, ali je to na osnovi činjenice da najmanje pola zemlje-BiH (i skoro 2/3 globalne populacije, uključujući Kinu i Rusku Federaciju) ne priznaje mu takav status. To je izrazito opasna situacija koje, koliko vidim, većina naroda u Federaciji BiH uglavnom nije svjesna.

Visoki se Predstavnik jučer oglasio jednim priopćenjem u kojem brani svoju poziciju (vidi https://www.ohr.int/imenovanje-visokih-predstavnika-2/ ). On ju brani na nekoliko načina. Prvo, on kaže da mu ni ne treba rezolucija Vijeća sigurnosti. Drugo, on kaže da je on ‘konačni tumač’ relevantnoga aneksa Daytonskog Sporazuma, u ovome slučaju br. 10, kojim je definirana njegova uloga. Drugim rječima, tijelo koje bi trebalo najviše poštovati Daytonski sporazum, tijelo je koje je očito najspremnije prekršiti ga, i to toliko često da mu je to očito postalo modusom vivendi. To nam u biti kazuje sve o stavu velikih, moćnih igrača oko BiH. Jer, aneks 10, protusloveći Schmidtovoj interpretaciji, kaže doslovno dvije ključne stvari o visokome predstavniku:

1) On je proizvod iskazane, eksplicitne potrebe domaćih strana da im netko izvana pomogne prilikom provedbe mirovnoga sporazuma. Te strane vrlo su jasno pobrojane: RH, FR Jugoslavija (danas Srbija i Crna Gora), Republika BiH (Danas BiH), Federacija BiH, i Republika Srpska. Drugim rječima, i ključno, visoki je predstavnik tu da bude dobronamjerni pomoćnik, medijator, posrednik, most između strana, eventualno onaj koji im pomaže razboritije pristupiti svim opcijama tijekom pregovora. Pobrojane Strane pozivaju međunarodnu zajednicu da im pomogne uspostaviti mir. Nema govora o tome da visoki predstavnik može svoju volju staviti IZNAD njihove, bilo kolektivne bilo individualne volje. Ovo je rečeno u Članku I, paragraf 2, relevantnog aneksa. A članak II, paragraf 1.c, tome dodaje da će Visoki predstavnik izričito "poštivati autonomiju domaćih tijela i institucija".

2) U pitanjima rata i mira, i tzv. međunarodne sigurnosti, ključnu riječ u međunarodnoj politici ima Vijeće Sigurnosti UN. Zato Član I. 2 Aneksa 10 naglašava sljedeće:
“Strane (domaće) traže imenovanje visokoga predstavnika, koji treba biti imenovan u skladu sa relevantnim rezolucijama Vijeća Sigurnosti UN, da olakša napore samih strana te mobilizira, i kako priliči, koordinira aktivnosti organizacija i tijela uključenih u civilne [ne-vojne] aspekte ovoga mirovnog sporazuma, izvršavajući, nakon što mu je povjerenje dano jednom rezolucijom Vijeća sigurnosti UN [naglasio D.P.], zadaće navedene u sljedećem tekstu…..”


Vrlo je jasno što tu piše. Američke diplomate jučer su, kroz usta Christiana Schmidta (jer su vjerojatno oni pisali tekst), međutim naglasile jednu drugu činjenicu, besramno kršeći prethodno navedeni tekst samoga sporazuma. Oni su napisali da je visoki predstavnik i konačni tumač aneksa 10 u kojem stoji prethodno navedeni tekst. To, naravno, nije sporno. Međutim, između te činjenice i onoga što je jučer priopćeno stoji još mnogo toga, mnogo neiskazanih, ali vrlo spornih pretpostavki. Npr. totalno je iracionalna pretpostavka da tijelo X, ako ima posljednje pravo tumačenja svojih ovlasti, ili aneksa koji govori o njegovu nastanku i načinima legitimiranja, ima i pravo nametanja bilo kakve interpretacije toga aneksa, odn. ima čak pravo odrediti dijelove aneksa koje ono, tijelo X, može bez ikakvih posljedica ignorirati, izbrisati, ili proglasiti nebitnim ili nevažećim. Jer upravo je to ono što dečki iz Ureda Christiana Schmidta rade. Oni koriste tzv. pravo interpretiranja kršeći obvezu podastiranja razloga interpretacije, te time zapravo zlorabeći sporazum na osnovi svojih tobožnjih prava. Naime, sporazum, a to važi i za ustave, kolektivni je produkt, i mora se interpretirati kolektivno. Svaki potez suprotan tom načelu vodi u kolektivnu propast.

Također, Tajnik UN definitivno nije predstavnik Vijeća sigurnosti, ili čak UN-a, kako Schmidt i njegovi nastoje prošvercati. I postoje vrlo jasni razlozi zašto su u nekim slučajevima odluke PIC-a prethodile relevantnoj odluci Vijeća Sigurnosti. U svakome slučaju, tzv. PIC, Vijeće za implementaciju mira, nije tijelo definirano Daytonskim mirovnim sporazumom, i definitivno nema niti definirane procedure odlučivanja tj. pravno uređenoga metoda donošenja obvezujućih odluka. Npr. PIC je 2006. donio odluku o zatvaranju Ureda Visokog predstavnika, a onda je ta odluka odgođena do lipnja 2008 (čemu je Ruska Federacija dodala tzv. dissenting opinion, protivno mišljenje). Drugim rječima, prema PIC-u Visoki predstavnik ne postoji u BiH, ili, postoji ali onako, kako im paše u taj čas. Dakle, PIC jeste apsolutno igračka u rukama jedne, ili nekoliko, super-sila u čijim je rukama pak sama BIH igračka.

Evo što npr. piše Njemačka Vlada 2017: “Postoje temeljne razlike u pristupu između članica PIC-a prema problemu upotrebe tzv. bonskih ovlasti. Zbog toga, ako bi koristio takve ovlasti, Visoki predstavnik ne bi uživao nužnu podršku.” I ono što, dakle, kao ključno trebamo razumjeti jest to da su tzv. Bonske Ovlasti stvar interpretacije. Pogrešne, iracionalne, neutemeljene, interpretacije koja krši doslovni tekst mirovnoga sporazuma. Upravo jučer ‘njemački turista’ pokazao je da visoki predstavnik i postoji samo kako bi pravio zbrku, tj. kako bi implementirao diktaturu za koju on istovremeno tvrdi da je ‘demokracija u razvoju.’ Zna se tko će platiti cijenu dotične zbrke i laži koje visoki predstavnici već godinama namjerno propagiraju. A zna se i tko će platiti Christiana Schmidta, i koliko.

Ovdje ću naglasiti još samo jednu stvar. Prema mojoj ocjeni, čak i ponašanje Republike Srpske prema Visokome Predstavniku defanzivno je, tj. odveć nježno, i ne pokazuje obilježja dugotrajne, konzistentne, i planirane politike. Mile Dodik možda Srbima djeluje kao ‘jak’, ‘odlučan’, i sl., ali je Dodik kao organizator, a posebno kao političar koji bi svoje djelovanje dugoročno podredio načelima prava, vrlo slab. Dodika sam u vremenu djelovanja na Twitteru/X-u zvao ‘Mile Kubura’ jer mi nekako upravo djeluje tako. Npr. navodno ne priznaje Schmidta, ali ga onda naglo izvadi ‘iz ladice’, ili prešutno prizna legitimnost BiH-Tužiteljstva koje djeluje na osnovi tajnih naloga iz Ureda Visokoga Predstavnika i Američkoga Veleposlanstva.

Završit ću ovaj kratki tekst jednom analogijom koja slikovito ilustrira ulogu i prirodu Visokoga Predstavnika. Spartanci su nekada davno imali jednoga kralja, zvao se Kleomenes, koji je potpisao jedno primirje sa nekim gradom s kojim je Sparta bila u oružanome sukobu. Primirje je bilo potpisano na 30 dana – lat. triginta dierum. No, već nakon nekoliko dana, ali po noći, Kleomenes je organizirao upade na teritoriju grada-neprijatelja. Nakon što je od njega zatraženo da objasni zašto krši tekst primirja, on je rekao da ga ne krši jer sporazum o primirju govori o danima, a ne noćima. Ciceron, koji navodi ovaj primjer u Poglavlju I3 svojega djela O dužnostima (lat. De Officiis), kaže da je ovo savršen primjer maksime “summum ius summa iniuria” tj. ‘maksimalno [rastegnuto] pravo biva maksimalnom nepravdom’, u smislu da, ako na tekst zakona, sporazuma, ili ustava, primjenite nepravednu i neopravdanu interpretaciju, dobit ćete nepravdu; dakle, Ciceron naglašava, Kleomenes djeluje na temelju tzv. malitiosa interpretatio iuris, zlonamjerne interpretacije prava. A po tome Visoki se Predstavnik u BiH od Kleomenesa po ničemu bitnome ne razlikuje.

Na koncu, neću reći da nemam ništa osobno protiv Christiana Schmidta, ili da ovo što ovdje tvrdim ima veze samo sa institucijom kao apstraktnim tijelom, a ne i sa konkretnim obnašateljem institucionalne uloge. Zapravo ovo što sam napisao također je izrazito osobna poruka. Igranje uloge visokoga predstavnika u BiH, sa Bonnskim ovlastima, i nakon što skoro trideset godina poslije rata, a uz mnogobrojne intervencije visokih predstavnika, odnosi između naroda u BiH nisu se popravili niti za mrvu, čak su po relevantnim istraživanjima postali još gori ali su čak i doprinijeli pogoršanju odnosa na globalnome političkom planu, dakle igranje takve uloge podrazumijeva i involvira jednu izrazito nepoštenu i himbenu osobu obilježenu vjerojatno i nekom dubljom osobnom patologijom. Uloga definitivno traži podvojenu ličnost koja prema gore bespogovorno slijedi upute iz Amerike i UK, a prema dolje, u nacističkome stilu, traži bespogovornu poslušnost. Dakle, cijela konstelacija obilježena je ogromnom dozom licemjernosti. I jeste li čuli Schmidtov engleski? Katastrofa. Razumije li on uopće ove tekstove koje mu Amerikanci i/ili Britanci daju na potpis?


Dr Dražen Pehar (PhD pol.sci., Keele, UK 2006), politolog sa referentnim i respektabilnim znanstvenim i analitičkim output-om; autor šest knjiga i stotinjak ogleda i kolumni, uključujući ‘Genocide’, ‘Hate Speech’ and ‘Peace as war’ (časopis Politeia 2020), Peace as War: Bosnia and Herzegovina, post-Dayton (CEU Press 2019), te Alija Izetbegović i rat u BiH (dvojezično; Mostar, HKD Napredak 2011).

VIŠE IZ RUBRIKE:
VIŠE NA TEMU:
Ocjenjivati i komentirati mogu samo registrirani članovi. Ako još niste registrirani na portalu Bild.ba, učinite to ovdje. Ako jeste registrirani, prijavite se ovdje.
O autoru
Dr Dražen Pehar (PhD pol.sci., Keele, UK 2006), politolog sa referentnim i respektabilnim znanstvenim i analitičkim output-om; autor šest knjiga i stotinjak ogleda i kolumni, uključujući ‘Genocide’, ‘Hate Speech’ and ‘Peace as war’ (časopis Politeia 2020), Peace as War: Bosnia and Herzegovina, post-Dayton (CEU Press 2019), te Alija Izetbegović i rat u BiH (dvojezično; Mostar, HKD Napredak 2011).
ANKETA
Očekujete li promjene nakon Lokalnih izbora koji će u BiH biti u listopadu?
Ne, sve će ostati isto
Ma kakve promjene, može samo gore
Očekujem promjenu na bolje
Kliknite na odgovor za koji želite glasati.