Propast hrvatskih medija u BiH i novinarska uhljebljenja

Medijska scena u Hercegovini je odavno desetkovana i osiromašena gašenjem medijskih kuća, najprije televizije Erotela, a kasnije i ostalih medija kao što su Hercegovača televizja, Radio postaja Mostar, Slobodna Dalmacija za BiH i neki pionirski poduhvati kao što su listovi Horizont, Danas, Republika, itd. Od svih tih projekata ostali su samo obespravljeni radnici, odnosno novinari i tehničko osoblje koje u međuvremenu nije uspjelo naći novi posao, što se ne bi moglo reći za njihove direktore i prve ljude tih medija.

Primjerice, dugogodišnji direktor Hercegovačke televizije Vlatko Menix nedavno je otišao za savjetnika predsjednika Sabora Republike Hrvatske Josipa Leke.

Nasljednica Menixa Anka Raič je zamjenik direktora Zavoda MIO FBiH. Nekadašnji urednik Radio postaje Mostar Veselko Čerkez je zbrinut u Vladi Hercegovačko-neretvanske županije gdje je šef ureda premijera Denisa Lasića.

Direktor Radija Herceg Bosne Željko Raguž je u Upravnom odboru Zavoda zdravstvenog osiguranja HNŽ-a.

Nekadašni direktor Slobodne Dalmacije, izdanja za Bosnu i Hercegovinu, Veso Vegar je glasnogovornik HDZ 1990. i na plaći kao savjetnik Bože Ljubića u Zastupničkom domu Parlamenta BiH.

Njegov kolega Mišo Relota, nakon rada u Dnevnom listu, otišao je za glasnogovornika HDZ BiH, a kolega mu Dalibor Drlje za savjetika premijera HNŽ-a.

Urednik Radija "H-B" dr. Milan Vego je prešao na Filozofski fakultet, gdje je u međuvremenu doktorirao, kao i kolega mu dr. Smiljko Šagolj, dok su rijetki kruh pronašli u PR-u i glasnogovorništvu kao što je Miroslav Landeka, glasnogovornik Gradske uprave grada Mostara, Darko Juka, glasnogovornik Aluminija, Vanja Gavran, glasnogovornik HT-a, itd.

Kada su u pitanju PR i glasnogovonrištvo u agencijama i ministarstvima, tu nikada nisu mogli raditi novinari i ljudi iz medija, jer su tu zapošljavani kćeri i sinovi političara koji nemaju novinarskog iskustva ali imaju neku diplomu. Tako je primjerice u Elektroprivredi HZ "H-B" u tom odjelu sedam uposleni (žena bivšeg premijera Srećka Borasa, pa od Vlade Čuljka, pa Radivojević, pa Fofić, pa Međugorac, ...), i nitko nije radio u medijima, osim kratko Irine Budimir.

Točnije, oni koji su upravljali medijima i bili bliski politici su se zbrinuli dok je velika većina ostala na ulici i bez posla. Erozija javne riječi na hrvatskom jezku počela je odmah nakon ukidanja Herceg-Bosne i ustroja Federacije BiH.

Samo su neki na vrijeme to prepoznali i "spasili se" ili odlaskom iz medija ili prelaskom u medije na razini Republike Hrvatske ili Federacije BiH te kasnije države BiH. Tako su davno Tihomir Begić i Robert Bubalo otišli u zagrebački Večernji list, Vesna Zovko i Ilko Barbarić na HRT, dok su se spasili i novinari koji su otišli na FTV ili BHT.

Tako je Zvonimir Jukić karijeru napravio na FTV u Sarajevu, Emil Karamatić na BH radiu 1, a koji da je ostao na Radio Čapljini ne bi ništa napravio. Nadalje, Jukićev kolega Josip Blažević, ali i drugi kao Milan Šutalo, Mario Vrankić, Ilija Šagolj, Vera Soldo, Josip Milić i brojni drugi nisu uspjeli ništa napraviti na medijskoj sceni i osobnoj promociji u Mostaru i Hercegovini.

Jedna od rijetkih koja je uspjela jeste Mija Martina Barbarić, nakon HTV Mostar otišla je u pjevačke vode, da bi se ipak skrasila u PR-u Federalnog ministarstva okoliša i turizma u Sarajevu.

Također, čovjek koji je najduže u medijima i ima rešpekt u novinarstvu i analitici je Zoran Krešić iz Večernjeg lista BiH, iako za njega brojni tvrde kako je zapravo neslužbeni glasnogovornik Dragana Čovića.

Prema tomu, na gubitku su svi oni koji su ostali u medijima na hrvatskom jeziku, i vjerovali hrvatskim političarima u BiH.

Važna napomena: Tekst je obavljen prije 10 godina na portalu Ljubuški.net odakle ga prenosimo u integralnom obliku. Originalni članak objavljen na spomenutom portalu možete čitati OVDJE. Prenosimo ga jer je i nakon 10 godina zanimljiv u kontekstu vremena i situacije u kojoj se nalazi ogromna većina medija Hrvata u BiH, ali i hrvatskog naroda kao takvog. Neki od spomenutih aktera u tekstu više nisu među živima pa obitelji izražavamo sućut i ispriku, a njima želimo pokoj vječni.