Prije 30 godina palo je Bugojno: Kako smo se spasili od mudžahedina

Dana 27. na 28. srpnja 1993. godine Bugojno je palo u ruke bošnjačke Armije BiH. Tad se dogodio egzodus 15.000 bugojanskih Hrvata, jedno od najvećih etničkih čišćenja u proteklome ratu. Ovo je priča o tim događajima.

Ako ostanemo, zasigurno će nas sve ubiti, a nemamo gdje otići. Moguće je jedino da se predamo drugom neprijatelju koji nas možda neće ubiti, tako se bar priča, jer nas je previše da nas sve ubiju. No, ako ostanemo, smrt možda i nije najgore što će nas zadesiti. Smrt bi svakako bila konačan ishod ostanka, ali prije smrti prošli bismo neljudske torture o kojima smo čuli.

U drugim gradovima, a već evo i u susjednim selima, ta druga sudbina je zadesila ljude. U Kuli, susjednom selu, na proplanku Rudine, već su ritualno masakrirali nekoliko domobrana, starijih ljudi koji su doslovno branili svoje pragove. Bojovnici HVO-a su ih pronašli prekrivene granama i šibljem.

Sve više i više prognanog naroda se slijeva u naše selo, udaljeno svega dva kilometra od središta Bugojna, na desnoj obali Vrbasa. Riječ je o ljudima čije su kuće već izgorjele, druga imovina opljačkana. Sa sobom nose one karirane cekere, simbole prognanih i izbjeglih. Plač ih prati na ramenu.

Većina ih ne zna za bar po nekog člana obitelji ni gdje je ni što je. Uglavnom dolaze djeca, žene i starije osobe. Te 1993., podsjećam mlađu generaciju, nije bilo mobitela, a zbog rata ni telefonskih komunikacija.

Iako tad imam svega devet godina, već osjetim kako se i nama sprema ista sudbina.

Noćne sahrane i ritualna klanja

Ne znamo gdje je otac. Znamo da ga je napad bošnjačke Armije BiH zadesio u gradu, u bazi 2. bojne HVO-a. No, na svoju smjenu je otišao prije dva tjedna i budući da je u međuvremenu izbio sukob s bošnjačkom vojskom, sada više ne znamo gdje. Niti je li živ. Nadamo se da jest.

Po neki vojnik prođe kroz naše dvorište i donese nam neNaša kuća je na malo višoj nadmorskoj visini od samog grada, u mjestu Glavice. Jedno večer sam s mamom izišao iz podruma i pogledao grad. Vidio sam veliku vatrenu kuglu. Činilo se kao da je cijeli grad u plamenu. I bio je.

Tih desetak dana, koliko je trajao otpor HVO-a znatno brojnijem i surovijem neprijatelju, upravo je večer bila vrijeme rada i straha. Preko dana je bivalo nekako lakše i nije se smjelo izaći iz podruma zbog snajpera koji su vrebali neoprezne. Ali večeri su bile silno turobne, napunjene strahom i neizvjesnošću.

Navečer su se sahranjivali i mrtvi. Naše groblje na brdu Biljeg bilo je izloženo sa svih strana neprijatelju. Stoga su se sahrane održavale noću, iako su rovovi bili samo s druge strane tog istog Biljega. Mrtve se negdje i nekako moralo ukopati.

Na vijestima s radija, vjerojatno Radio Zagreb ili Radio Split, čujemo vijesti kako se HVO dobro drži, kako kontrolira situaciju. U realnosti, te vijesti slušamo u podrumu punom prognanih iz susjednih sela. Uskoro ćemo i sami početi spremati najosnovnije stvari u one velike karirane cekere u kojima je bugojanskim Hrvatima stao čitav dotadašnji život. Sve što su generacijama stvarali uskoro će svima biti najprije opljačkano a potom i zapaljeno. Ako je koji Hrvat odlučio ostati u Bugojnu nakon povlačenja HVO-a, saznat će i što znači „ritualno klanje“ kojem su mudžahedini iz arapskog svijeta, preteče al Qaede i ISIL-a,revnosno podučavali „domaće muslimane“. Ti „domaći“ će se kasnije pretvoriti u vehabije. Njihova ideologija danas cvjeta kako Bosnom tako i Hercegovinom.

Cijeli tekst Jurice Gudelja objavljen na portalu Dnevnik.ba čitajte OVDJE.