Polog je bio simbol otpora i poruka da nema prolaza

Trideset i četiri godine su prošle od kada je goloruki narod stao pred jednu od jačih vojnih sila u „staroj“ Europi.

Tih dana već su počeli napadi po Hrvatskoj i zauzimanje policijskih postaja te teroriziranje Hrvata od strane pobunjenih Srba uz pomoć armije, koja već tada nije više bila jugoslavenska nego se može nazvati srpskom.

Hrvati prosvjeduju i iskazuju nezadovoljstvo provođenjem takve politike diljem Hrvatske, da bi u Splitu tijekom prosvjeda bio ubijen jedan vojnik JNA.

Tada armijski vrh izdaje zapovijed Desetoj motoriziranoj brigadi smještenoj u Mostaru da 7. svibnja 1991. krene prema Splitu.

Kolonu od 103 vozila koja kreće tog jutra, zaustavlja na Pologu kilometarska kolona kamiona, osobnih automobila i tisuće ljudi iz Širokog Brijega, ali i iz okolnih općina Zapadne Hercegovine.

Ljudi koji su tada stajali pred kolonom tenkova nisu bili svjesni potencijalne opasnosti koja im se mogla dogoditi, ali oni jednostavno nisu željeli dugo čekanu slobodu, tek tako pustiti iz ruku.

Bili su tu politički predstavnici iz Širokog Brijega i ostatka Zapadne Hercegovine koji su stajali zajedno s narodom i pregovarali s vojskom koja je bila s druge strane.

Da ne bi došlo do šireg sukoba, veliki su utjecaj u smirivanju strasti zasigurno imali širokobriješki franjevci koji su bili uz narod.

Ulijevali su poruke nade da će sve proći u najboljem redu te da rata u Širokom neće biti. Kako su franjevci vjekovima bili uz narod, tako je fra Mladen Hrkać tri besane noći proveo s narodom u ovom povijesnom trenutku.

Čovjek čiji je glas imao posebnu težinu i važnost u tom trenutku.

Poruke potpore, ali i opreza stizale su sa svih strana. Časnici i vojnici, kao i cijela kolona postajali su sve nervozniji, jer su iz Beograda stizale naredbe da se gazi i da pod svaku cijenu kolona mora nastaviti put prema cilju.

Oni su rekli da imaju vojne vježbe na Kupresu, ali ljudi su znali da to nije tako i da im je namjera rušiti Hrvatsku. Drugog dana zaustavljanja tenkova, 8. svibnja 1991. godine, ljudi iz Mostara prave barikadu na „Balinovcu“ u znak potpore susjedima iz Širokog Bijega te tako presijecaju komunikaciju između kolone na Pologu i vojarne u Mostaru iz koje je išla hrana i sve ostale potrepštine vojske, nadajući se vraćanju kolone tamo odakle je zapravo i pošla. Vidjevši da neće moći tek tako proći, JNA šalje rezerviste iz Crne Gore i Istočne Hercegovine na prilaze Širokom Brijegu. Oni dolaze na Vranić, Dužice, Gornji Crnač, Mostarsko blato… Tada počinje rasti strah među ljudima ali ipak im ne daju da prođu.

Trećeg ujedno i zadnjeg dana blokade, 9. svibnja 1991. godine, u Polog dolazi tadašnji predsjednik Predsjedništva SR BiH Alija Izetbegović koji je u prethodna dva dana stalno bio u komunikaciji kako sa Širokim Brijegom tako i s Beogradom.

On je došao najviše jer je imao naređenje da ta kolona mora proći. Uvjerljivim govorom pridobio je okupljene i utjecao da se ljudi ipak sklone i propuste vojsku i tako izbjegnu neminovno krvoproliće.

Tu je izrekao par dojmljivih rečenica: „Vi ste moj narod, ja sam vaš“; „Ja nisam došao ovdje kao predsjednik Bosne i Hercegovine, ja sam došao kao Alija Izetbegović“; „Ova armija više nije ono što je bila“; „JA IZDATI NE ZNAM“.

Može se reći da su tih dana u Pologu sve maske pale. Ljudi koji su slušali Izetbegovićeve riječi bili su uvjereni da je govorio od srca. Ne zna se zašto je Izetbegović nekoliko mjeseci nakon toga, kada je JNA otvoreno napala Hrvate u BiH, rekao da to „nije naš rat“.

Da se držao rečenog u Pologu, povijest Bosne i Hercegovine bi izgledala potpuno drugačije.

Tenkovi su toga dana pušteni i otišli su prema Kupresu, gdje stižu 10. svibnja.

Upravo ta kolona, od 103 vozila, četiri mjeseca poslije prelazi u Sjevernu Dalmaciju u sastav 9. korpusa JNA i napadaju Šibenik, Zadar, Drniš itd.

Događaje na Pologu neki smatraju i početkom rata. Netko od sudionika tih događanja je napisao: „Kome tada nije počeo rat, nije mu nikad ni počeo“.

Rat se kasnije nastavio u svim dijelovima Hrvatske, a potom također i u BiH. Većina sudionika blokade je otišla ratovati na različita mjesta diljem Hrvatske i BiH.

Neki se nikad nisu vratili, ni dočekali slobodnu Hrvatsku. Danas, 34 godine nakon zaustavljanja tenkova živimo mirna vremena, ali ne bih rekao i slobodna vremena jer kako kaže Harold Barclay u svom djelu Narod bez vlade „sloboda se mjeri po mogućnostima izbora dostupnih pojedincu.“

Ja bi pak kazao da bh. Hrvati nisu u potpunoj slobodi izbora jer i danas nakon više od tri desetljeća, oni koji su se tih dana igrali s figom u džepu, odnosno njihovi ideološki nasljednici, pa nedugo nakon toga, kazivali da to nije njihov rat, danas Hrvatima nameću nelegitimne predstavnike u vlasti.

Guše slobodu izbora cijeloga jednog naroda, ali „nigdje ne postoji jednostavan put do slobode, i mnogi od nas će morati proći više puta kroz dolinu smrti kako bi dosegli vrh naših želja:“ Ono što posebno ističe ovu obljetnicu je svečano otkriven tenk na Pologu, ovoga puta kao simbol otpora i poruka da "nema prolaza".

Napomena: Tekst je izvorno objavljen na portalu Bild.ba prije 5 godina. Danas smo ga, povodom godišnjice na Pologu, samo malo zanovili :)