Za cijelu Bosnu i Hercegovinu, a posebno za Hrvate u njoj, vrlo je važno tko je vlada u Zagrebu. Niz je razloga za to, a glavni je taj što vlast u Sarajevu, praktično, može obnašati tko god.
BiH, naime, nije suverena država jer u njoj o svemu odlučuje visoki predstavnik Christian Schmidt koji je glavni suveren. On može smijeniti bilo koga na bilo kojoj razini vlasti i može donijeti ili dokinuti svaki zakon. Bez da ikoga posebno o tome informira ili upita za dopuštenje.
Hrvatska je članica NATO-a i EU, s BiH ima veliku granicu, i BiH i RH su, jednostavno, jedna na drugu upućene.
Glavni faktor te upućenosti je činjenica da u BiH živi državotvoran hrvatski narod stoga je i Hrvatskoj u interesu ono što se događa njenim državljanima u drugoj zemlji.
Nakon osam godina vlasti Plenkovića u Hrvatskoj ne vidi se da je došlo do izmjene onoga što je statusni simbol hrvatske obespravljenosti u BiH, a to je Komšićev izbor u Predsjedništvo, odnosno izbor bilo koga, a da ga nisu birali Hrvati.
U ovih osam godina nije da nije bilo načina kako to pitanje riješiti. Mogla je Hrvatska, da joj je to bilo u interesu, presjeći po pitanju nekih briselskih politika i od partnera iz EU i NATO-a tražiti stavljanje tog pitanja na stol. To nije učinjeno za vrijeme Plenkovićeve vlade.
Nije napravio ni Milanović, ali...
Ne treba zaboraviti kako isto nije napravio Milanović u svom mandatu, ali ako ćemo se vraćati, doći ćemo do toga da nije ni Sanader prije njega, Račan prije Sanadera, a u konačnici, Tuđman prije Račana.
Vraćati se u prošlost i pravdati osam godina Plenkovićeva nečinjenja po pitanju obespravljenosti hrvatskih državljana u BiH tako da to nečinjenje pravdamo nečinjenjem onog aktera ranije, vratili bi se, doslovno, tamo odakle smo postali, a gdje je to, zamislite sami, da ne budemo previše prosti...
Elem, Plenković i njegovi ministri u osam godina vladavine nisu riješili to pitanje, a to je, ili bi barem trebalo biti, najvažnije vanjskopolitičko pitanje Hrvatske jer su drugi prioriteti - EU, NATO pa i Schengen - riješeni.
Zašto bi onda Hrvati u BiH trebali imati povjerenje da će se to pitanje završiti u naredne četiri godine kada nije u proteklih osam?
Hoće li, ako postane premijer, to napraviti Zoran Milanović ili će sve ostati na praznim obećanjima? Hoće li on imati hrabrosti da udari šakom od stol pred europskim i svjetskim akterima i da završi ono što je prije oko dvije godine predlagao Plenkoviću kada su reterirali i on i Čović?
Milanović: 'Plenkoviću ne smeta pljačka Hrvatske, on je diktator kojeg smo raskrinkali'
Hoćemo li i iduće četiri godine u Saboru gledati troje Hrvata iz BiH koji će poduprijeti Plenkovićevu tanku većinu umjesto da se odluče zaigrati politike koja je malo ozbiljnija od financijskih potpora franjevačkim samostanima i izgradnje pučkih kuhinja, politike, dakle, u kojoj će jedan od tih zastupnika, makar načelno, uvjetovati potporu većini u zamjenu za neku političku potporu, kreativniji angažman, i konkretniji pristup.
Da se ne lažemo, u osam godina Plenković i njegovi nisu riješili ono u BiH za što se, vjerojatno, svaki Hrvat nadao. Možemo mi to zvati ovim ili onim imenom, ali da je riješeno - nije!
Hoće li, konačno, Hrvati iz BiH imati svog partnera u Zagrebu, iskrenog i jakog saveznika, s kojim se ponekad neće slagati, kao što to i inače biva u savezništvima, ili će im ostati to da se zadovolje onim što im, stabilno i sigurno, nudi Plenković i njegova vlada?
Hrvatski glasovi iz BiH neće presuditi ove izbore, ta tri mandata će, najvjerojatnije, osvojiti HDZ, ali treba dobro razmisliti za koga navijati da uleti u kormilo vladajućeg broda bez bianco potpore i binaco razočarenja nakon objave prvih rezultata u srijedu navečer.