Odlična analogija vijećnika na farsu izmišljanja još jedne nebitne pozicije

Mario Šušnjar, vijećnik Općinskog vijeća u Posušju (HSS), napisao je na Facebooku objavu koju prenosimo u cijelosti:

Poštovani vijećnici ove naše progresivne i uvažene vlasti,
draga oporbo,
i vi — lažna oporbo — i vama izražavam poštovanje.
Ta i vi samo vršite svoju funkciju.

Dopustite mi da počnem ovaj govor jednim prisjećanjem na povijest naše općine.
Ne na kronologiju, ne na datume — nego na duh ove zgrade u kojoj danas sjedimo.
Na duh hrabrosti.

Ne znam znate li tko je Marina Abramović.
Sigurno će većina reći: “Čuo sam to ime.”
Manjina, ona obrazovanija, reći će: “To je svjetski poznata umjetnica.”
Konceptualna. Sjedi satima u tišini. Gleda ljude u oči. Ili — recimo — magarca.
I za to dobiva milijune.
Kažu — umjetnost.

Ali nitko ne pita gdje je bila ta hrabrost kad se stvarno trebalo nešto reći?
Kad je komunizam još bio živ?
Ta Marina, rodom s Cetinja, bila je kći pukovnika JNA.
Imala je zaštitu. Nije riskirala ništa.
Šutjela je. Putovala. I danas se prodaje kao simbol slobode.

A mi?

Mi smo imali Milu Pidžinu.

Žena seljanka. Bez stranke. Bez zaleđa. Bez titule.
Ali s kičmom.

U ono doba — opasno doba — Mila je pred ovu istu općinsku zgradu
dovela magarca.

Pravog.
Četveronožnog.
Tvrdoglavog.
S pedigreom boljim od pola vijeća danas.

I rekla mu je —
“Ulazi. Ako mogu ovi, možeš i ti. Možda i tebi padne koja plaća.”

To je bio performans.
Prvi poznati konceptualni čin građanske hrabrosti u BiH.
I to — u Posušju!

Grad je brujao.
Milicija šutjela.
Partija se pravila da ne vidi.

Nisu je dirali. Nisu znali što bi.
Jer nije vrijeđala Tita —
samo je prokazala sustav.

To je bila sloboda.
To je bila umjetnost.
To je bila istina.

A danas?

Mladi su na TikToku.
Uče kako ostati u milosti općinara.
Jer, nikad ne znaš — možda ti zatreba veza za posao.

I dok je komunizam srušen —
strah je ostao.

Prođite općinom danas —
nećete naći ni Milu, ni Katu, ni Stanu, ni Jurku.
Da urade išta slično.
Nema ih.

Kažu — kršćanska smo općina.
Ali Isus nije propovijedao pasivnost.
Nego svjedočenje istine.

A istina je gorka.

Veća kršćanska hrabrost živjela je u našem narodu pod komunizmom
nego danas, u klimatiziranim uredima našeg vlastitog režima.

Stvorili smo zlatno tele vlasti.
I poklonili mu se kao samoubojice duha.

Neću dalje raspravljati.
Stid me da je ova točka dnevnog reda uopće ovdje.
Stid me prioriteta ove vlasti.

Samo sam želio…
da priča o Mili Pidžini jednom uđe u ovu zgradu.
Kad već njen magarac nije mogao.

Mislim da joj to dugujemo.

U nadi da će ovdje jednog dana sjediti mladi ljudi
koji neće klečati pred vlasti,
nego će joj postavljati pitanja,

zahvaljujem svima koji ste ovaj govor čuli —
ne stranačkom pripadnošću,
nego srcem.

I da zaključim:

Možete vi još godinama vući ovu kaljužu demokratije,
možete još neko vrijeme živjeti od pozicija,
ali doći će dan.

Možda baš vaš unuk
podigne revoluciju protiv svega što ste vi danas.