#Obitelj koja je vjerovala: spoznat ćemo i mi taj zlatni sjaj, a do tada, neka pati koga smeta

"Ako si mogao vjerovati u Djeda Božićnjaka osam godina, možeš i u sebe pet minuta", rečenica je koju sam prije nekoliko godina pročitala na nekoj od društvenih mreža i tada mi je ostala urezana u sjećanje. Na prvu možda smiješna, ali zapravo sjajna motivacija. Pokušajte.

Umjesto Djeda Božićnjaka možete umetnuti bilo što, primjerice, čaj za mršavljenje. Znam, nevjerojatno je, ali ima ljudi koji zbilja vjeruju i u to. No, rečenica kao rečenica nije bitna, ono što ona predstavlja jest.

U ovom slučaju vjeru u sebe i u svoje mogućnosti. Vjeru u #Obitelj i u svoje sposobnosti. Vjeru u neodustajanje. Vjeru da je sve moguće. A ima li danas ijedan bolji primjer te vjere od Hrvatske nogometne reprezentacije? Hrvati u Kataru nisu vjerovali u sebe samo pet minuta. Hrvati u Kataru vjerovali su u sebe svih sedam utakmica svih 749 odigranih minuta. Ni u jednom trenutku nisu pokleknuli.

Japan i Brazil nisu bili slučajnost i sreća već pokazatelj snage i veličine Hrvatske. Protiv Argentine se nije moglo više, ali ni nakon tog poraza vjera nije nestala.

Mnogi su bili pomalo skeptični uoči utakmice za treće mjesto jer Marokanci su imali ako ne veći onda bar jednak motiv, ali Vatreni su nas još jednom uvjerili da na njih uvijek možemo računati. Vatreni su nam za najradosniji kršćanski blagdan Božić poklonili ni manje ni više nego svjetsku broncu.

I radujemo joj se, itekako! Hrvati su veliki talenti za sport. Hrvati su veliki talenti za dosta toga, ali na nadarenosti i instinktu za sport mnogi bi nam (i mnogi već jesu) pozavidjeli.

Priču o teškim djetinjstvima, uvjetima, siromaštvu, lošoj infrastrukturi itd. čuli smo i pročitali dovoljno puta tako da se ne treba ponavljati jer danas nije vrijeme za negativu.

Priču o srcu vatrenom, ponosu i zajedništvu, o toj nevjerojatnoj povezanosti i pripadnosti hrvatskog naroda koju na najjače budi nogometna reprezentacija također smo čuli puno puta, ali nju, pak, možemo i želimo proživljavati iz dana u dan.

Nogometnu bajku koju su Vatreni ispisali drugom broncom, a trećom ukupno medaljom sa svjetskih prvenstava, najljepša je bajka svijeta za sve nas. I da, ostaje žal što nismo igrali to finale.

Ostaje žal jer opet nismo igrali samo protiv momčadi koja je prekoputa nas. I ne, nije bronca zlatnog sjaja. Ježim se od te rečenice. Nije zlatnog sjaja, ali je za nas danas najsjajnija. A spoznat ćemo mi uskoro i taj zlatni sjaj. Dotad: neka pati koga smeta!