Nekada Titovo mučilište, a danas grad duhova: Bivši logoraš progovorio o traumama s Golog otoka

FOTO: WIKIMEDIA COMMONS

Prema službenim podacima na Golom otoku bilo je zatvoreno 16.101 osoba, od toga je njih 413 izgubilo život.

BILD.BA | 10. SRPNJA 2024. | 11:47

Goli otok je nekada bio zatvor za političke zatvorenike, koji je djelovao između 1949. i 1956., a danas su, kao i puno drugih građevina iz doba Jugoslavije, za njim ostale tek ruševine koje privlače ljubitelje povijesti, znanstvenike i avanturiste.

Upravo 9. srpnja 1949. na Goli otok iskrcan je prvi kontigent od oko 1200 zatvorenika. S obzirom na to da tada nije bilo pristaništa, zatvorenici su pobacani iz brodova u more i na stijene. Za njih su prethodno bile sagrađene barake, međutim, zgrade logora morali su podići oni sami te i dan danas tamo stoje kao podsjetnik na jedno od najmračnijih doba bivšeg komunitičkog režima.

Kroz ovaj logor je do kraja Jugoslavije prošlo između 16.000 i 32.000 ljudi. Goli otok je otočić u Velebitskom kanalu, u Jadranskom moru. Administrativno pripada općini Loparu u Primorsko-goranskoj županiji, a njegova površina iznosi 4,54 km2. U Prvom svjetskom ratu Austro-Ugarska je na njemu čuvala ruske zarobljenike s Istočnog fronta.


Poslije sukoba Tito - Staljin, 1948. godine na Golom otoku se otvara zatvor za političke kažnjenike, ali je bilo i nešto osuđenih ratnih zločinaca iz Drugog svjetskog rata, mahom ustaša. Na njega su se većinom dovodili politički zatvorenici, koji su se na neki način suprostavljali komunističkom režimu.
Prema službenim podacima na Golom otoku bilo je zatvoreno 16.101 osoba, od toga je njih 413 izgubilo život.

Međutim, strahuje se da je ovaj broj još i veći, a spekulira se od 3000 pa do gotovo 15.000 ljudi koji su život izgubili što pod batinama, od iscrpljenosti ili raznih bolesti poput difterije. Naime, kažnjenici su umirali ili bili ubijani na razne načine kao prilikom pokušaja bijega, bivali su na smrt pretučeni, poginuli utapanjem ili uslijed nesreće na radu u kamenolomu.

Među zarobljenike su bili ubacivani agenti koji su stvarali grupacije te tako poticali ubojstva kada su kažnjenici iz jedne skupine napadali one iz druge. Kada bi u "gulag "stigao novi logoraš, za "dobrodošlicu" su stari logoraši poredani u dvije kolone u špaliru novoga morali isprebijati do besvjesti. Oni logoraši za koje su stražari smatrali da nisu dovoljno jako udarali, morali su isto proći kroz "krvavu stazu".

Zatvor se sastojao od četiri logora: Prvi muški (Mala žica), Drugi muški (Velika žica), Petrova rupa (Kota 101) i kasnije Ženski logor. Prvi ženski logor bio je na Svetom Grguru, kao i oficirski logor. Od 1948. godine do 1956. godine na Golom otoku robijali su samo politički robijaši, a od tada on postaje zatvor i na njemu su kaznu služili silovatelji, ubojice i drugi, sve do 1988. godine kada je on službeno ukinut i prepušten zubu vremena.

U logor su slani uglavnom komunisti osumnjičeni za sklonost suradnji sa Sovjetskim Savezom nakon sukoba Staljina i Tita 1948. godine, odnosno, kako se tada govorilo, optuživali su ih za suradnju s Informbiroom. Civili su na "preodgoj" u pravilu slani bez suđenja, administrativnom odlukom, dok se vojnim osobama sudilo na montiranim procesima na kojima su osuđivani na najmanje tri, pa sve do dvadeset godina strogog zatvora.

Idejni tvorac u čije ime se zvjerski mučilo i ubijalo protivnike komunističkog režima je Josip Broz Tito, koji nikada nije posjetio Goli otok. Osim njega, tvrde povjesničari, za zvjerstva u ovom zatvoru znali su još jedino Edvard Kardelj, Aleksandar Leka Ranković i Milovan Đilas. U službeni posjet Golom otoku za sve vrijeme postojanja ovog mučilišta otišla su samo dva visoka funkcionera iz SFRJ, a to su Titov kum Leka Ranković i Dobrica Ćosić.

Svu surovost režima koji je danas stvar prošlosti, opisao je logoraš Vladimir Bobinac: "U čemu je strahota tog logora? U logorima u Njemačkoj, u Sibiru, u Hrvatskoj, u tim logorima ubijalo se tijelo, a u ovom se logoru ubijao čovjek u čovjeku. To je bila osnovna logika. Sada često čujem kako ljudi kažu da su imali nekoga koji je bio na Golom otoku, ali nikada nisu o tome pričali. Zato jer smo svi mi duboko pogođeni onim što smo ondje doživjeli".

"U nama je bio ubijen čovjek, to je osnovno. Straža je samo pazila da ne bi tko pobjegao, a mi smo se međusobno razračunavali. U tome je ta strahota. Svaki je kažnjenik, čim je stigao, morao ići na raport kod svojeg isljednika. Morao si obavezno skinuti kapu i ruke staviti na leđa. Prva greška koju bi kažnjenik načinio bila je osloviti svojeg isljednika 'druže isljedniče'. Tada bi dobio odgovor: 'Nismo mi drugovi, ti si bandit, a ja nisam", njegovo je svjedočanstvo objavljeno u Sušačkoj reviji.

"Dolaskom na otok izgubio si vlastito ime i postao 'banda'. Druga je velika greška bila kad bi rekao isljedniku 'Ja nisam kriv'. To je bila velika greška, jer tom tvrdnjom uvrijedio si UDBA-u, ona znači hapsi nevine ljude. Na Golom otoku moraš shvatiti da si kriv i moraš biti zahvalan UDBA-i što ti je omogućila da shvatiš da si kriv i da ti je UDB-a omogućila da okaješ svoju krivnju. To je bilo osnovno pravilo", opisao je Bobinac.



VIŠE IZ RUBRIKE:
VIŠE NA TEMU:
Ocjenjivati i komentirati mogu samo registrirani članovi. Ako još niste registrirani na portalu Bild.ba, učinite to ovdje. Ako jeste registrirani, prijavite se ovdje.
ANKETA
Očekujete li promjene nakon Lokalnih izbora koji će u BiH biti u listopadu?
Ne, sve će ostati isto
Ma kakve promjene, može samo gore
Očekujem promjenu na bolje
Kliknite na odgovor za koji želite glasati.