Trgovinski ratovi: Dobrodošli u ekonomsko 19. stoljeće

Njemačka koja je u prošlosti bila gotovo potpuno izložena Rusiji kada je u pitanju energetska opskrbljenost

MATEJ ŽIVKOVIĆ | 6. LIPNJA 2024. | 10:35

Trend deglobalizacije kao rezultat negativnih učinaka pojedinih aspekata globalizacije poput socijalnog, mjerenih i promatranih kroz gubitak velikog broja manufakturnih radnih mjesta na zapadu koji su migrirali prvo prema Kini, a zatim i prema jugoistoku Azije utjecao je u bitnom i na percepciju ekonomske globalizacije. Stoga je protekcionizam i gravitacijski orijentirana trgovina temeljena na deriskingu postala obilježje ekonomske današnjice, dok uloga globalne trgovine ali i značaj Svjetske trgovinske organizacije-WTO rapidno opada.

U tom pravcu, još od 2019 godine tadašnja američka administracija pod vodstvom predsjednika Trumpa, odbija imenovati svoje predstavnike u apelacijsko tijelo WTO i time onemogućava rješavanje trgovinskih sporova među državama zbog potencijalnog kršenja pravila slobodne trgovine. Dapače, Trumpova administracija uvela je značajno povećanje uvoznih davanja za cijeli niz proizvoda koji ulaze na američko tržište s posebnim naglaskom na pristupu koje ima obilježje trgovinskog rata s Kinom. Uslijedile su recipročne mjere. Iduća američka administracija pod vodstvom predsjednika Bidena nastavila je uz manje nijanse prethodno uspostavljeni trgovinsko-ekonomski smjer.

Robert Lighthizer savjetnik je bivšeg predsjednika Trumpa u prethodnoj administraciji, ali i u slučaju novog izbora Trumpa izgledni kreator strategije međunarodnih ekonomskih odnosa SAD sa svijetom u sljedećoj administraciji. Stoga njegova knjiga No Trade is Free daje uvid u to kako će ta strategija izgledati. On, među ostalim, tvrdi kako obveza državne vanjsko trgovinske politike treba biti osigurati što više domaćih poslova za radnu snagu. U tom kontekstu drži kako je zbog hiperglobalizacije koju su mnogi, a ponajprije Kina, koristili nauštrb drugih, ponajviše SAD, došlo do promjene paradigme. Naime, vanjskotrgovinska politika je desetljećima prioritizirana optimizaciju cijena, podizanje učinkovitosti i produktivnosti proizvodnje te korporativne profite. Lighthizer smatra kako bi SAD trebale koristiti svoju globalnu poziciju i nametnuti drukčije trgovinske odnose, te u tom smislu umjesto domaćeg potrošača kako je bilo dosad, staviti u fokus domaćeg radnika. Ova teza, iako korektna s aspekta makroekonomije i ekonomskog razvoja, ima svoje neuralgične točke i negativne implikacije.


Prije svega protivi se ricardianskom pristupu razmjeni dobara koji govori o komparativnim prednostima prvog i drugog ranga. Prvi rang odnosi se na iskorištavanje bogatstva prirodnih ekonomskih resursa, od geolokacijskih prednosti pa sve do kvalifikacija ili brojnosti radne snage. Prednost drugog ranga odnosi se na sposobnosti domaćeg gospodarstva da ekonomizira vlastite potencijale.

Komparativna prednost vanjskotrgovinske razmjene implicira kako su pojedine zemlje sposobne proizvoditi određena dobra učinkovitije nego druge, za razliku od Smithove teorije apsolutnih prednosti koja govori o prednostima u bogatstvu prirodnim resursima jedne zemlje u odnosu na drugu. Svrha trgovine jeste da koncentrira proizvodnju u onim zemljama koje imaju komparativnu prednost u proizvodnji. No komparativnu prednost je moguće realizirati samo kroz razmjenu dobara a ne kroz njihovu proizvodnju.

S druge strane, tvrdnja Roberta Lighthizera potpuno zanemaruje temeljno načelo ljudskih ali i odnosa među zajednicama, načelo reciprociteta koje u svojoj knjizi Influence na poseban način elaborira Robert Cialdini. Dakle, nedvojbeno je kako bi na takve protekcionističke mjere odgovorile države na koje se te mjere odnose, što bi smanjilo ukupni obim vanjskotrgovinske razmjene, ali posljedično i miniralo nastojanja američke ekonomske politike za stvaranjem kvalitetnih poslova kod kuće. S obzirom na smanjeni obim razmjene ne bi imali za koga proizvoditi.

Osim ako Lighthizer nema namjeru kreirati autarkično američko gospodarstvo koje će biti samodovoljno. Međutim čak i kada bi u zamišljenim uvjetima takvo što bilo moguće otvara se pitanje što učiniti s platnim deficitima po kojima američke poslovne i javne institucije duguju značajne iznose inozemnim investitorima na financijska tržišta u SAD. Moguće da Lighthizer precjenjuje atraktivnost tržišta SAD za inozemne ulagače i proizvođače, smatrajući kako će u svim okolnostima biti spremni na bilo što kako bi zadržali pristup najbogatijem i najvećem tržištu na svijetu.

Ukratko, čini se, mogući novi američki pristup podrazumijeva sljedeće, vanjskotrgovinska razmjena da, ali ne više pod univerzalnim, nego pod našim uvjetima. Iako je razumljiv iz uklone zloupotreba i zaobilaženja aktualnih pravila međunarodne razmjene ovaj pristup otvara pitanje. S obzirom na to da ni dosadašnja pravila nije bilo moguće konzistentno provesti zbog nepostojanja mehanizama prisile kod WTO kao glavnog nadzornika svjetske trgovine, na koji će se način nadzirati i provoditi nova pravila koja zagovara Robert Lighthizer.

U odgovoru pak neminovno dolazimo do instrumentarija američke vojne i političke moći, putem kojih bi američka vanjska politika kao benevolentni globalni tiranin provodila načela globalne razmjene sukladno vlastitim proklamiranim ekonomskim ciljevima. Ovakva globalna situacija nije povijesni presedan. Naime slične okolnosti imali smo tijekom 18. i 19. stoljeća kada je Velika Britanija, a nakon nje i SAD, već provodila načela međunarodne razmjene isključivo sukladno vlastitim interesima. Ovakva politika kulminaciju apsurda doživjela je za vrijeme opijumskih ratova između Kine i Velike Britanije polovinom 19. stoljeća i pomorske blokade Japana od strane američkog pomorskog zapovjednika Matthewa Perryja 1853. s ciljem otvaranja ovih dviju azijskih zemalja vanjskoj trgovini pod uvjetima Velike Britanije i SAD.

S druge strane, Kina svoju vanjskotrgovinsku prednost duguje dvama čimbenicima. To su, prema pisanju Michaela Pettis u Financial Times, prekomjerni kapaciteti kineske ekonomije u pojedinim sektorima, konkretno proizvodnji solarnih panela i proizvodnji električnih automobila kao ciljanim industrijama budućnosti, te prekomjerna štednja kineskih domaćinstava vođena supresijom domaće ponude. Visoke stope štednje rezultat su desetljeća razvojne politike koja se svodila na to da se dohodci efektivno transferiraju od domaćinstava u smjeru stimulativnih mjera ponudbene strane ekonomije (supply side economics koja kaže kako svaka ponuda ima svoju potražnju).

Kao rezultat ove politike, rast dohotka kućanstava bitno je zaostao u odnosu na rast produktivnosti i tako onemogućio kineska kućanstva da konzumiraju većinu onoga što su proizvela. Kina je ovom politikom uspjela eksternalizirati rezultate svoje supresirane potražnje, podižući razinu vlastite zaposlenosti ali i tako de facto izvesti nezaposlenost u druge zemlje većinom zapada, a osobito SAD. Naime supresiranje domaće potražnje podrazumijeva istodobno i držanje agregatnih plaća „pod ručnom“ kako bi se ostvarila globalna konkurentnost kroz niže cijene, te posljedično trgovinski suficiti. Ovako generirani suficiti apsorbirani su od strane vanjskotrgovinskih partnera kroz višu nezaposlenost, više fiskalne deficite ili više dugove kućanstava. Kako god, zemlje koje su izložene ovom pristupu posežu za obrambenim mjerama od prekomjerne štednje manifestirane manjkom potražnje u zemljama izvoznicama. Obrambene mjere, pak, ishoduju protekcionizam, odnosno restrikcije u trgovini ili priljevu kapitala.

Konačno za međunarodnu ekonomsku razmjenu značajan će biti i stav EU, a u tom kontekstu valja izdvojiti kako je EU nedavno uvela carine na uvoz kineskih električnih automobila time potaknuvši unutarnje podjele posebice u kontekstu njemačke izloženosti mogućim recipročnim mjerama. Wolfgang Münchau je u svojoj kolumni u New Statesmanu ustvrdio kako njemački kancelar Schultz nije previše sretan Bruxellesom jer su njegova traženja i upozorenja da EU ne uvodi carine na kineska električna vozila, te da otvori mogućnost sklapanju više dogovora o slobodnoj trgovini ostala neuslišana.

Svi njemački kancelari kroz recentnu povijest, od Helmuta Kohla naovamo, imaju dominantno korporativistički pogled na vanjsku politiku, manje ili više ignorirajući aktualne geopolitičke tenzije i perspektive. S druge strane, kompanije povjeravaju svojim državama i vladama da ih koliko je moguće zaštite od geopolitičkih rizika pri čemu same preuzimaju više poslovnih rizika iz čega i proizlazi ekonomski rast.

Njemačka koja je u prošlosti bila gotovo potpuno izložena Rusiji kada je u pitanju energetska opskrbljenost, danas je u vanjskotrgovinskom odnosu na sličan način izložena Kini, što zorno oslikava činjenica da je primjerice 40% plasmana Mercedes Benza na Kineskom tržištu, dok kemijska kompanija BASF ima i još izraženiju izloženost. Kako veli Münchau potencijalni trgovinski rat s Kinom mogao bi za njemačko gospodarstvo biti majka svih kriza.

S protekcionizmom kao dominantnom paradigmom i vanjskom trgovinom uvjetovanom globalnim i geopolitičkim silnicama, čini se kako smo na četvrtini 21. stoljeća po ekonomskim postulatima negdje na polovini 19. Povijest se ponavlja u rimama veli Mark Twain.


VIŠE IZ RUBRIKE:
Ocjenjivati i komentirati mogu samo registrirani članovi. Ako još niste registrirani na portalu Bild.ba, učinite to ovdje. Ako jeste registrirani, prijavite se ovdje.
O autoru
Matej Živković ekonomski je stručnjak i nekadašnji čelnik Agencije za vrijednosne papire Federacije BiH. Preživio je atentat jer se zamjerio ozbiljnim kriminalcima i nakon višemjesečnog oporavka uspio izvući živu glavu. Institucije su mu okrenule leđa, ali mi nismo. Živi i djeluje izvan BiH i povremeni je kolumnist portal Bild.ba što je bio i prije atentata.
ANKETA
Kako će Hrvatska proći na Euru?
Osvojit će ga
Bit će u top 4 reprezentacije
Neće napraviti ništa posebno
Kliknite na odgovor za koji želite glasati.