Kronologija uspostave, obrane i nasljeđa Hrvatske Republike Herceg-Bosne

Godina 1993: Rođenje ideje i administrativna konstitucija

Nakon što je rat razorio stare veze i kada je jasno da BiH nije funkcionalna država sposobna jamčiti sigurnost i prava konstitutivnih naroda, hrvatski su politički predstavnici u BiH krenuli s formiranjem institucionalnih rješenja koja bi zaštitila opstanak Hrvata. To se konkretiziralo kroz proglašenje Hrvatske Republike Herceg-Bosne, entiteta koji je nastojao objediniti administrativno i obrambeno ono što su Hrvati smatrali svojim prirodnim prostorom.

Godina 1993.–1994.: Od paralelnih institucija do diplomatskog pritiska

Formiranje institucija Herceg-Bosne pratilo je i snažno političko i diplomatsko djelovanje. Na terenu su se događale mobilizacije, obrambene pripreme i stvaranje parafiskalnih i paralelnih upravnih struktura; u Bruxellesu i Washingtonu tražila su se rješenja koja bi rat zaustavila, a narode vratila za pregovarački stol. U tom razdoblju ključni događaji bili su diplomatski razgovori koji su kulminirali Washingtonskim sporazumom, dogovorom koji je 1994. postavio temelje Federacije BiH kao konfederativnog modela između Bošnjaka i Hrvata, uz pojedinosti o prava pristupa Jadranu i okvirima suradnje. Washingtonski okvir ubrzao je integracijske procese koji su regionalne hrvatske administrativne težnje morali prilagoditi međunarodnim realnostima.

Ljeto 1994.: Političke kalkulacije i uloga Zagreba

Uloga Zagreba i osobno političara iz tadašnje hrvatske vlasti bila je dvojaka: s jedne strane, zaštititi hrvatske nacionalne interese i Hrvate u BiH, s druge, manevrirati unutar međunarodnog okvira, gdje su SAD i drugi medijatori forsirali stabiliziranje Bosne i Hercegovine kroz bipartitne aranžmane. Franjo Tuđman i Gojko Šušak ostavili su neizbrisiv trag u tom periodu, tretirajući pitanje Herceg Bosne ne samo kao vanjskopolitički prioritet nego i kao strateško pitanje hrvatskog nacionalnog opstanka. Novi savez i diplomatske kompromise uvelike su diktirali i praktični strateški interesi Hrvatske, koji su se često susretali s kritikom, ali i s razumijevanjem nužnosti izbora između idealnog i mogućeg.

1994.–1995.: Od de facto stvarnosti prema Daytonu. Pritisci, kompromisi, ideološke prijeporne linije

Washingtonski dogovori i daljnji međunarodni pritisci doveli su do postupne integracije administracija i oružanih struktura Hrvata u širi okvir Federacije. Herceg-Bosna, koja je u unutarnjim dokumentima i životu Hrvata imala jasnu ulogu i legitimnost u očima svojih zagovornika, nalazila se pred dilemom. Pokušati opstati kao autonomni politički projekt ili se uklopiti u širi državno-pravni okvir koji bi jamčio konačni mir, ali i kompromitirao neke ambicije. Daytonski sporazum iz studenog 1995. formalizirao je novu ustavnu stvarnost Bosne i Hercegovine, državu sazidanu iz dva entiteta koja su trebala garantirati konstitutivnost naroda, ali i nametnuti ograničenja autonomnim težnjama koje su nastale u ratnom vihoru. Dayton i njegov implementacijski okvir praktično su značili kraj samostalne de jure Herceg-Bosne i početak njezina ugrađivanja u Federaciju BiH.

1996.–2000.: Ugrađivanje u Federaciju. Pravni, administrativni i identitetski sukobi

Nakon Daytonskog okvira uslijedilo je dugotrajno i ponekad bolno razdoblje institucionalne integracije: bolnice, školstvo, porezni i upravni sustavi morali su se uskladiti. Za mnoge Hrvate to nije bila samo birokratska prilagodba, nego gubitak simbola političke suverenosti, jer ono što su oni vidjeli kao zaštitu svog nacionalnog identiteta pretvaralo se u novu realnost zajedništva u okvirima Federacije. Radovi koji se bave ustavnopravnim aspektima Hrvatske zajednice/Republike Herceg-Bosne pokazuju pravne složenosti nastanka i gašenja njenih institucija, te ostavljaju otvorena pitanja oko legitimnosti i metodologije tih procesa.

Refleksije iznutra: Svjedočanstva i interpretacije

Vladimir Šoljić, kao sudionik i svjedok tih događaja, kasnijim izjavama skicira unutarnje dileme, spominje plan Z4 kao opciju koja je bila razmatrana paralelno s idejom Herceg-Bosne, te evocira ulogu pojedinih aktera i dramatičnost odluka koje su se donosile u okolnostima ratne nužde. Aktualne političke figure kasnije su refleksivno interpretirale iskustvo Herceg-Bosne kroz prizmu povijesne povrede, ali i nužnosti sklapanja kompromisa za opstanak. Jadranko Prlić u svojoim knjigama "Prilozi za povijest Hrvatske Republike Herceg Bosne" i drugi autori dokumentarno su zabilježili mehanizme i motive koji su stajali iza formiranja i gašenja tog entiteta, a Ivo Lučić dao je jedan širi kontekst: "Bez nje, Hrvata kao nacije ne bi bilo, a Republika Hrvatska danas ne bi bila slobodna niti u svojim granicama. Hrvatska Republika Herceg Bosna svijetla je točka u hrvatskoj povijesti i sretan sam što sam sudjelovao u tome."

Što ostaje 32 godine poslije?

Herceg-Bosna nije nestala iz života Hrvata u BiH. Ona je u povijesnoj arhivi bitaka i pregovora, ostavila tragove. Kako administrativne i pravne, tako i emotivne. Današnja politička borba Hrvata u BiH za ravnopravnost, legitimno predstavljanje i institucionalne sigurnosne mehanizme nema veze s nostalgijom za ratnim epizodama koliko s trajnom potragom za modelom koji će garantirati da hrvatski narod u BiH nije gost u vlastitoj zemlji. Analize i znanstveni radovi, arhivski dokumenti Washingtona i Daytonski okviri jasno pokazuju da su rješenja bila kompromisi. Ako je Herceg-Bosna bila pokušaj da se očuva temeljni identitet i teritorijalna sigurnost, Dayton i njegova implementacija bili su presudan moment koji je oblikovao dugoročnu institucionalnu realnost BiH.