Jedan od najnapornijih tipova jugoslavenske glazbe danas slavi 70. rođendan 

Branimir Johnny Štulić nama je osobno jedan od najnapornijih likova kada je u pitanju glazba s područja bivše Jugoslavije. Zašto? Zato što je početkom devedestih otišao u Nizozemsku prevodit ilijade i odiseje, a iz koje se javio bezbroj puta i najavio svoj oproštaj i nebavljenje Balkanom.

Jedno vrijeme je to bilo zanimljivo ali je onda postalo naporno jer ako kažeš kako ćeš se nebaviti nečim onda se time jednostavno nebavi, bilo da ćeš se nebavit javno ili privatno.

Ako se od nečega rastaješ onda se od toga rastani a nemoj samo pričati kako se rastaješ. I opet, opet, opet, opet..........

Štulić ima brojne fanove u Jugoslaviji, mnogi ga vole, idealiziraju ga i smatrat će bogohulom bilo što kritički što se o njemu kaže, ali tko ih jebe, naporni su kao i on.

Zbog čega primatima nikad ne isključuju elektriku

Neke Štulićeve pjesme su mu fantazija, neke su onako, neke su sranje, neke imaju dublji smisao, neke su otišle u dubiozu i besmisao tražeći taj dublji smisao, dio njegovih fanova je užasno naporan jer misle da su jako cool i posebni jer slušaju Azru i kuže svijet, a zapravo nemaju pojma o čemu se govori u pjesmi 3N. I tako dalje...

Štulić je, osim kad je naporan, a što je, nažalost, često, jedan od najistaknutijih predstavnika Novog vala. Bend mu je bio popularan u cijeloj Jugoslaviji, inspirirao je mnoge koji se danas furaju na nj, a činjenicom da je nastao u Zagrebu smjestio je hrvatsku prijestolnicu na važnu pozornicu jugoslavenskog rocka.

Od osnutka 1977. preko prekida sa Jurom Stublićem 1979. jer nisu mogli odlučiti tko će biti glavni pjevač, preko pjesama kao "Tople usne žene", "Uradi nešto", "Gracija"... Albumom prvijencom iz 1980. iznjedrio je definitivno jedne od najblistavijih momenata u povijesti hrvatske glazbe. Moglo bi se reći da je Štulić za zagrebačku rock scenu uradio te 1980. ono što je Ćiro za nogomet 1982. Međutim, Štulić nikada nije napravio svoju 1998...

Zna biti i smiješan i zanimljiv kad hoće. Mala anegdotica. Nedavno je na TV-u bio jedan od mnogo filmova kojima je glavna funkcija posvećivanje Novog vala i jugoslovenskog rocka. U filmu priča Jurica Pađen, u sadašnjosti, anegdotu koju je sa Štulićem doživio u Zagrebu prije 40-ak godina. Šeću oni Ilicom, kaže Pađen, i nalete na neke djevojke. One im priđu jako sretne što su srele velikog Johnnyija i pozovu ih na party. "Može ako ima duvat i ako ne moramo guzit", odgovori Johnny.

Imao je Štulić fantastičnih momenata i odličnih suradnja, surađujući s njim i uz njega nastali su neki, danas veliki i puno manje naporni pjevači od njega koji nemaju potrebu malo-malo se opraštati od nečega čemu, očito, prirodno pripadaju.

Ipak, Štuliću unatoč tome što stvarno zna biti naporan želimo sretan rođendan. I neka se, napokon, prestane opraštati ili jednostavno oprosti još jednom. Ovoga puta zauvijek.